Raša Andrić otkriva kako je posle „Munja”, „Kengura” i „Tri bitange” konačno naučio da - leti /video/

© Foto : Momčil BožilovRadivoje Raša Andrić
Radivoje Raša Andrić - Sputnik Srbija
Pratite nas
Autor filmova „Munje“ i „Tri palme za dve bitange i ribicu“, Radivoje Raša Andrić, dugih 16 godina od poslednjeg filma „Kad porastem biću kengur“, završio je snimanje novog ostvarenja „Leto kada sam naučila da letim“ prema istoimenom romanu Jasminke Petrović.

U razgovoru za Sputnjik reditelj nekih od najpopularnijih srpskih filmova otkriva gde je bio i šta je radio posle hita „Kad porastem biću kengur“ i čime ga je inspirisala priča Jasminke Petrović.

I posle „Kengura” ostao pomoćnik režije

Zbog čega se tako dugo niste prihvatili režije filmova? Nije bilo dobrog scenarija ili su Vas privukle serije?

- Meni nije lako pronaći scenario koji bih voleo da radim. Davno sam odlučio da ću, ako ne nađem scenario koji mi baš leži, raditi druge poslove. Krenuo sam kao pomoćnik režije i radio sam to godinama I pošto sam završio studije. Nisam imao želju, ni ambiciju da snimim film, međutim došlo je i to. Nakon „Kengura” nastavio sam da radim kao pomoćnik reditelja i to je jedan od razloga zbog čega dugo nisam režirao filmove. Drugi razlog je što mi nisu prolazili projekti kada sam, posle 12 godina pauze, počeo da ih predajem na konkurse. I treći razlog je bio što mi je posle poslednjeg filma, producent Milko Josifov rekao da će bioskopi da propadnu i da se treba baciti na serije. Ja sam mislio da je on šašav, međutim bioskopi su posle toga zatvoreni i serije su postale popularnije od filmova. Pet godina sam se bavio serijom „Hajduci“ po motivima dela Branislava Nušića. Svašta smo dopisali da bismo „Hajduke” približili današnjoj publici i učinili ih zanimljivijim, ali je serija bila preskupa i nismo je snimili. Druga serija je bila po knjizi Borisa Dežulovića „Jebo sad hiljadu dinara“ o jednoj akciji iz rata 1993.  Na tome smo radili šest godina i tek je ona bila skupa. Tako je prošlo 11 godina, ali mi nije žao.

Oštar na jeziku i u stavovima

Šta vas je motivisalo da snimite „Leto kada sam naučila da letim“?

-Nisam odmah odlučio da radim ovaj film. Nije moja tema. Malo sam se plašio da radim dečiji film. Ja sam oštar na jeziku i u stavovima. Nisam siguran da je to dobro za decu. Za rad sa decom je potrebno užasno mnogo strpljenja. Rekao sam producentima: „Ne znam da li bih ovo radio, ali hoću da vam pomognem oko scenarija”. Malo po malo i cela priča me uvukla.

Roman Jasminke Petrović je višeslojna priča. S jedne strane imamo tinejdžerku sa svim problemima koje nosi to doba, a s druge raspad Jugoslavije, podelu porodice kao posledicu rata. Šta je u fokusu Vašeg filma?

-Obe te linije priče su u fokusu. Sofijina je oštrija, pošto je ona glavna junakinja, dok druga priča postoji na nivou intrige, u senci, pa onda preuzima glavnu liniju da bi se na kraju sve to spojilo. Nije to bilo lako uraditi u scenariju, koji ima čvršća dramaturška pravila od romana. Bilo je povuci-potegni i mučili smo se dok nismo napipali pravu meru. Scenaristkinja Ljubica i ja smo drndali tri godine i jedva se izborismo. Poslednja scena je napisana poslednjeg dana snimanja. Bio je to izmešan proces – pisanje, snimanje, glumljenje i tumačenje.

© Foto : Glorija LizdeOlga Odanović i Klara Hrvanović na snimanju filma "Leto kada sam naučila da letim"
Raša Andrić otkriva kako je posle „Munja”, „Kengura” i „Tri bitange” konačno naučio da - leti /video/ - Sputnik Srbija
Olga Odanović i Klara Hrvanović na snimanju filma "Leto kada sam naučila da letim"

Cela Jugoslavija je bila naše dvorište

 Koliko je Vama bio bitan taj segment priče o odnosu Srba i Hrvata, podeljenoj porodici i načinu na koji nove generacije gledaju na prošlost?

- To je jedan od razloga zbog kojeg sam se prihvatio tog scenarija. Pripadam generaciji koja je odrasla u Jugoslaviji i koja je celu tu državu doživljavala kao svoje dvorište. Divljao sam po noćnim klubovima u Beogradu, ali i u Zagrebu, pa i u Ljubljani, leta sam provodio u Hrvatskoj. Na svu sreću nemam primer pokidanih veza u familiji, a uspeo sam da održim i sva predratna prijateljstva, čak i da steknem nova. Ali, želeo sam o tome da govorim. Kada se završio rat, osetio sam, kao i dobar deo onih sa kojima sam se družio, da je naš zadatak da povezujemo ono što je prekinuto ili se ugasilo. To smo i radili. I rad na ovom filmu doživljavam na isti način, iako je to sada mnogo lakše nego 1995. ili 1996. godine.

Da li je na tim mladim generacijama da povežu raskinute niti? Sofija ne zna ništa o ratu, nije ni znala da ima rodbinu u Hrvatskoj, ali je postala ključ njihovog zbližavanja.

- Na svu sreću ta deca nisu toliko opterećena svime što se desilo. Oni će naravno učiti o tome iz istorije, tačnije iz dve ili tri istorije pošto se one razlikuju, ali čim im se ukaže prilika da upoznaju nekog s druge strane granice, ta istorija postaje beznačajna. Ti više ne gledaš istoriju nego čoveka preko puta tebe. Postaje nebitno kako se taj čovek zove ili preziva ukoliko ti se dopadne i postane ti drag.

© Foto : Glorija LizdeLeto kada sam naučila da letim
Raša Andrić otkriva kako je posle „Munja”, „Kengura” i „Tri bitange” konačno naučio da - leti /video/ - Sputnik Srbija
Leto kada sam naučila da letim

Molim mlade da ne jure da odrastu

Odnos prema starijima, prirodi, knjigama...mnogo tema otvara knjiga Jasminke Petrović, a koje poruke Vi želite da pošaljete svojim filmom?

- Uvek je nezahvalno govoriti o tome. Trebalo bi ljudi da pogledaju film pa šta ko uhvati. Ja sam želeo da kažem mladima da ne jure da odrastu. U prelomnim momentima života - sa 12 ili 13 godina obično želiš da imaš 15 ili 16. To je glupo. Pokušavam da kažem deci da iskoriste tih 12 godina, jer su one isto fenomenalne kao i 13 i 14 ili 15 i 16. Glupo je žuriti da odrasteš, jer gubiš ono što ti se u tom trenutku dešava. Sećam se i sam koliko sam žurio da budem osmak, a ne petak.

© Foto : Glorija LizdeSnimanje na Hvaru
Raša Andrić otkriva kako je posle „Munja”, „Kengura” i „Tri bitange” konačno naučio da - leti /video/ - Sputnik Srbija
Snimanje na Hvaru

Šta je dete u Vama pronašlo u ovoj priči?

- More. Ja jako volim vodu. Sneg volim možda  i više, ali more je, bar meni, uvek bilo važno, i danas je. Zato je bilo fenomenalno snimati na moru, uprkos naporu i stresu. Svakog dana od jutra do večeri i tako puta 30. Teško je to i normalnom čoveku, a kamoli nenormalnom kakav sam ja. More me je lečilo. Doduše, šibao nas je vetar i kiša. Jednog dana je nadošla plima i voda je stigla do rasvetnih tela, ali smo se izbavili. Pljuskovi, trke biciklista, sve živo se dešavalo i nekako smo se provukli 15 puta kroz iglene uši. Čak i pri kraju, kada smo padali u depresiju s uverenjem da nikada nećemo snimiti film, išao sam svakog dana na plivanje.

U poslednje vreme dominiraju krimi serije. Najgledaniji srpski film u proteklih 10 godina je „Južni vetar“ istog žanra, a vi ste se odlučili za potpuno drugačiju tematiku. Da li su nam filmovi kao što je “Leto kada san naučila da letim” potrebni?

 - Sve nam je potrebno. Potrebne su nam i krimi serije, ali ovaj film nije potreban, nego neophodan. Deca su zapostavljena. To je čak više posao televizije, javnog servisa, nego filma. Tokom mog detinjstva, koje nije bilo tako davno, pre 35 godina, urednik dečijeg programa Televizije Beograd bio je Duško Radović i ozbiljno su se birali ljudi koji mogu da se bave decom. Sada se radi levom rukom, samo da se odradi. To je grozno. Ne odrastaš uz „Neven”, nego uz nešto što se snimi za tri dinara. I dalje ima dobrih dečijih pisaca, znam i neke glumce koji se trude da naprave dečiji program, nije čak problem ni novac, jer su dečiji programi mnogo jeftiniji od krimi serije, ali nedostaje volje. Ljudi sa vrha nemaju volje ni interesovanja da se time bave. Zašto? Ne znam. Potpuna mi je misterija zašto se ljudi ne bave decom.

© Foto : Glorija LizdeŽarko Laušević i Luka Bajto
Raša Andrić otkriva kako je posle „Munja”, „Kengura” i „Tri bitange” konačno naučio da - leti /video/ - Sputnik Srbija
Žarko Laušević i Luka Bajto
Žarko Laušević prirodan izbor

Kako ste birali glumce? Pored mladih glumaca Klare Hrvanović, Luke Bajta i Eme Rogić, igraju Olga Odanović, Snježana Sinovčić i Žarko Laušević.

- Radio sam obimna probna snimanja, prvo sa decom. Imali smo glumačku školu za dvadesetak devojčica, pa je izbor sužen na 12, pa na dve. Sa njima smo radili probna snimanja u Splitu i odabrali smo Klaru, dok je Nađa Mazalica dobila sporednu ulogu. Sve vreme smo razmišljali kako da donesemo tu odluku i saopštimo im, ali ona je sjajno primila taj šok. Kada smo izabrali babu, baba-tetku i devojčicu, sa ostalima je išlo lakše.

Zašto ste odabrali  Žarka Lauševića?

- Shvatili smo da nam treba mnogo jak glumac, jer nema mnogo prostora za njega u tom filmu. Da bi uspeo da parira ostalim likovima mora da bude velik. Takvih glumaca nema mnogo, naročito tih godina. Izbor je bio jednostavan.

Šta sledeće radite?

- Sledeća stvar na kojoj radim je serija „U zagrljaju crne ruke“. To je komedija na ivici groteske. Srđan Ćešić piše scenario i to je uslovno rečeno nastavak „Crnog Gruje”, ali i nije. To sedmu godinu radimo, ali mislim da se sada približilo realizaciji.

Pročitajte još:

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala