Opunomoćeni zastupnik Mitropolije crnogorsko-primorske advokat Dalibor Kavarić za Sputnjik pojašnjava da je ovdje situacija kristalno jasna, te da što se Crkve tiče tu nema suštinske razlike. Kako dodaje, ono što je sigurno jeste da će ugovornu stranu opredijeliti sama Crkva, a ne političari, a što je u ovom slučaju Srpska pravoslavna crkva – Patrijaršija u Beogradu, koja u Crnoj Gori djeluje preko svojih nadležnih episkopija.
Crna Gora sklapa ugovor sa patrijarhom ili mitropolitom
„Ugovorna strana je SPC sa sjedištem u Beogradu, čiji je zakonski zastupnik patrijarh srpski gospodin Irinej, a koju u Crnoj Gori predstavljaju eparhije crnogorsko-primorska, zahumsko-hercegovačka, budimljansko-nikšićka i mileševska, a ove odgovarajući mitropoliti i episkopi, gdje se navode njihova imena, prezimena, matični brojevi i pibovi ovih eparhija“.
„Jer, shodno članu 5 SPC, eparhije odnosno episkopije su pravna lica u okviru Crkve, ali kao pravno lice koje potpisuje ugovor sa nekom državom može se pojaviti isključivo SPC koju na teritoriji Crne Gore zastupaju eparhije koje sam naveo, odnosno njihovi mitropoliti i episkopi sa podacima o njima i o matičnim brojevima episkopija na teritoriji Crne Gore“, dodaje Kavarić za Sputnjik.
Ugovor potpisuju episkopi na osnovu odluke Sinoda SPC
Naš sagovornik ipak sugeriše da se temeljni Ugovor sa SPC treba obavezno potpisati prije i nevezano za povlačenje ili izmjene zakona o slobodi vjeroispovjesti, te predviđa da će vjerovatno kao npr. i u slučaju Hrvatske, i u Crnoj Gori nadležni episkopi zastupati SPC prilikom zaključenja tog Ugovora, a sve na osnovu odluke Svetog arhijerejskog sinoda SPC i specijalnog ovlašćenja Sinoda koje potpisuje partijarh, i u kome se oni ovlašćuju da u ime svojih episkopija i u ime SPC potpišu ugovor - u ovom slučaju sa državom Crnom Gorom.
„Crkva je sama organizovana tako da je patrijarh zakonski zastupnik cijele Crkve i ujedno i svoje eparhije – Mitropolije beogradsko -karlovačke. S tim što s obzirom da se radi o aktu velikog značaja koji trajno opredjeljuje budućnost Crkve u jednoj državi, takve ugovore potpisuje Crkva kao matica, odnosno SPC kao pravno lice i u njeno ime nadležne episkopije sa svim atributima koje imaju u toj državi“, pojašnjava Kavarić.
Kako precizira ovaj advokat, jedino bi se na taj način ispoštovali kako kanonsko pravo i Ustav SPC, tako i civilni propisi, a prije svega Ustav Crne Gore koji u članu 14 propisuje nemiješanje države u crkvena pitanja, ali i nemiješanje Crkve u državna pitanja.
Temeljni ugovor ne može potpisati Episkopski savjet
Naš sagovornik međutim posebno naglašava i da temeljni ugovor sa državom Crnom Gorom ne može potpisati ni Episkopski savjet SPC u Crnoj Gori, za koji precizira da je u pitanju samo operativno tijelo, ali ne i pravno lice. Ovo naročito s toga što, kako kaže, ima dosta zlonamjernih u Crnoj Gori koji bi željeli da Episkopski savjet potencijalno shvate kao nekakav sinod crnogorske pravoslavne crkve koji nastaje iz srpske.
„Episkopski savjet apsolutno nema nikakva ovlašćenja za zastupanje SPC u Crnoj Gori jer on ni po ustavu Crkve niti po propisima Crne Gore ne predstavlja pravno lice. Dakle Episkopski savjet kao tijelo nema nadležnosti i pravni subjektivitet, te stoga nema nadležnosti za potpisivanje ugovora, dok sami episkopi kao zakonski zastupnici episkopija apsolutno to mogu činiti po ovlašćenju Svetog arhijerejskog sinoda“, kaže Kavarić.
Pre konstituisanja vlade nemoguće povući zakon
Naš sagovornik na kraju ukazuje i da je tehnički apsolutno nemoguć zahtjev pojedinih političara da se insistira od vlade koja nije konstituisana donošenje bilo kakvih odluka, pa tako ni onih koje se odnose na stavljanje van snage zakona o slobodi vjeroispovjesti, ili stavljanje predloga za izmjenu ili dopunu tog zakona.
„Nemoguće je tražiti od vlade koja nije konstituisana u Skupštini Crne Gore donošenje bilo kakvih odluka. Na prvom mjestu je neophodno da se vlada konstituiše u Skupštini i da počne da radi svoja ustavna i zakonska ovlašćenja, i da tek onda u odgovarajućoj proceduri predloži stavljanje van snage zakona o slobodi vjeroispovjesti, donošenje novog zakona o slobodi vjeroispovjesti, ili predlog za izmjene i dopune postojećeg zakona, a naravno sve u dogovoru i na osnovu konsultacija i razmjene mišljenja između predstavnika Crkve i drugih vjerskih zajednica i predstavnika Vlade“, zaključuje Kavarić.
