Đukanovićeve izjave, ističe Crnogorac, predstavljaju ignorisanje narodne volje, bilo da su iskazane na impresivnim protestnim litijama, koje su fenomen bez premca u crnogorskoj istoriji, bilo da je dokazana istraživanjima javnog mjenja.
Crnogorac, koji je pored ostalog i član Kraljevskog instituta za spoljne odnose iz Londona (Četam haus), nema dilemu da je Đukanović sintagmom „završiti posao“ možda i nesvjesno dao najbolji i najjezgrovitiji opis, kako kaže, skandaloznog Zakona o slobodi vjeroispovjesti koji obećava da sprovede. Iz njegove vizure, to zaista jeste tek jedan „posao”, i to - „posao ekstrakcije resursa iz crkvene imovine koja je crkvenim i narodnim trudom nastajala i branjena vjekovima“, primjećuje naš sagovornik.
„Samo najnaivniji vjeruju da je Đukanovićeva namjera državnička ili nacionalna. Riječ je o totalitarnoj pretenziji nekolicine porodica, koje su kidnapovale državne institucije i bespravno otuđile dobra koja pripadaju svima. Narod Crne Gore štedi u njihovim bankama, školuje djecu na njihovim univerzitetima, prisiljen je da se liječi u njihovim bolnicama, kupovaće struju iz njihovih elektrana, ali, međutim - ide u crkve koje nisu njihove. To je suština spora, i sva Đukanovićeva neubjedljiva retorika to ne može prikriti“, navodi Crnogorac.
Izbori ne mogu biti referendum o Crkvi
Naš sagovornik ukazuje da se predstojeći parlamentarni izbori u Crnoj Gori pored ostalog mogu smatrati svojevrsnim ispitom vjere za crnogorske građane, ali da istovremeno nema, niti može biti govora da je u pitanju referendum o Crkvi - tj. zajednici koju je prije dvije hiljade godina stvorio sâm Gospod, što je, kako ocjenjuje, besmislena i bogohulna ideja.
On posebno ukazuje na opasnu zamjenu teza koju forsira vlast u Podgorici da je Crkva ta koja se odlučila na „ulazak u politiku”, te da želi da učestvuje u političkoj borbi, ali napominje da se Crkva jeste odlučila da, demonstrirajući krajnje dostojanstvo, stavi do znanja da će braniti svetinje koje prvenstveno pripadaju onima kojima su posvećene.
„Ovo pitanje je u centar političkog života postavio Đukanović, u pokušaju da produbi neprirodnu i dugoročno neodrživu podjelu koju je izazvao, ne bi li mobilisao podršku poslednjeg sloja koji mu je ostao odan - sloja neukih i pseudointelektualnih. Mitropolija crnogorsko-primorska ima nesumnjiv kontinuitet koji datira od njenog osnivanja od strane Pećke patrijaršije, kao što njena nezavisnost i status cetinjskih vladika kao egzarha pećkoga trona za vrijeme otomanske okupacije, datira od ukidanja Patrijaršije od strane Turaka. Ujedinjenje Cetinjske, Karlovačke i Beogradske mitropolije u jedinstvenu crkvu po stvaranju Kraljevine SHS, doživljeno je od strane cjelokupnog tadašnjeg svještenstva kao obnova Pećke patrijaršije. Stoga je status Mitropolije zaista unutrašnje pitanje crkvene organizacije, a sve drugo samo odraz nebrojeno puta odbačene etnofiletističke jeresi“, decidan je Crnogorac.
Crnogorac je takođe uvjeren da Zakon o slobodi vjeroispovjesti kojim je izvršen atak na moderno shvatanje nepovredivosti vlasništva i suspendovana sekularna priroda države, što je na tlu Evrope akt nečuven od Vestfalskog mira - ne može opstati.
Takozvana CPC nikada neće biti autokefalna
„Pobjediće Crkva, koja je trajna vjerska zajednica – i u to ne treba sumnjati. Sve ako bi se i dogodilo nezamislivo, tj. da je političke strukture koje se protive totalitarnom progonu i žele da Crnu Goru zadrže u okvirima civilizacije, ne uspiju zaštititi, Crkva će pobijediti trpljenjem, kao što će narod Crne Gore pobijediti mirnim otporom autokratiji“, decidan je Crnogorac.
On dodaje i da bi registracija Crkve na kojoj insistira Đukanovićeva vlast, a koja ima neprekinut kontinuitet od osam vjekova, bio bizaran i besmislen čin.
Ovaj politikolog je takođe uvjeren i da bez obzira na istorijske aspekte, tzv. Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) koja kao direktan izraz etnofiletizma, a pogotovo kao eventualna buduća privatna Đukanovićeva pseudo-vjerska organizacija, nikada ne može postati kanonska crkva.
„Ne zbog bilo čije političke volje, već zbog onog što proističe iz sistema pravoslavne teologije - sveštenik ne vrši službu na osnovu toga što je navukao mantiju, niti zato što je diplomirao teologiju. On to čini, jer je na njemu blagoslov Sv. Duha, u neprekinutom nizu od Svetih apostola do današnjeg dana. Raščinjen sveštenik izgubio je taj blagoslov. Njegova je mantija kostim, a njegov je obred performans i predstava. I to se nikada ne može promijeniti, sve da najveće sile ovoga svijeta zapovijede drugačije, a kamoli nekadašnji komunistički aparatčik“, poručuje Crnogorac.
Pročitajte još:
