U ljetopisu osnovne škole u cuckoj Bati, za godinu 1891/92. („Ljetopis osnovnih škola u knjaževini Crnoj Gori 1885–1908“, zbornik dokumenta priredio Predrag Vukić, Državni arhiv Crne Gore, Cetinje 2003), naći ćete izvještaj o proslavi Savindana u toj seoskoj školi u zimu 1892. Govori se o sabranju koje je brojalo oko 200 duša (učenika, nastavnika i državnih činovnika) i koje je otpočelo Svetom liturgijom u mjesnoj crkvi, a nastavilo prigodnom akademijom u samoj školi.
Na toj akademiji, učenik Krsto Popović odrecitovao je žitije Svetog Save. Pretpostavljam da je u pitanju kasniji veliki katunski junak iz svjetskih ratova. Krsto Zrnov rođen je 1881. i kao desetogodišnji dječak iz Lipe Cucke pripadao je mjesnoj školi u kojoj se ovako proslavljao Savindan. S obzirom na to da je imao uspješnu oficirsku karijeru, mogu da ga zamislim kao jednog od boljih đaka škole na Bati, kome je pripala čast da recituje životopis Save Nemanjića.
Sve škole u Knjaževini Crnoj Gori ovaj su dan proslavljale kao sjećanje na ličnost Svetog Save Nemanjića - duhovnog pastira, školskog prosvetitelja, ali neosporno i nacionalnog ujedinitelja. Za prva dva svojstva možemo reći da su vezana za autentični svetiteljev lik još od 13. vijeka u kom se jasno prepoznaje njegova djelatnost na polju duhovnosti i ondašnjeg školstva.
Treći, nacionalni karakter Savine djelatnosti naknadno mu je pridodat u periodu nacionalnog romantizma 18. i 19. vijeka, što je razumljivo s obzirom da je Sveti Sava stariji od svake nacionalnosti, i da ga, kao Božijega sveca, slave svi balkanski narodi, a i svi pravoslavni hrišćani svijeta.
Dosta je zapisano i o njegovom poštovanju među rimokatolicima i muslimanima. Međutim, to je bio manir evropskog nacionalizma onog vremena, da srednjovjekovne, pa ponegdje i antičke, teme i uzore prikazuje u cilju ostvarenja kasnijih nacionalnih ideala. Takvo svetosavlje, sa odlikama nacionalnog, nastalo je prije 20. vijeka i u dobroj mjeri - izvan Srbije.
Jedno od njegovih uporišta bilo je Cetinje. Već sam ovdje pisao o prvoj dokumentovanoj proslavi Svetog Save na Cetinju 1856. kada je himna „Uskliknimo s ljubavlju“ ispjevana pred knjazom Danilom i knjeginjom Darinkom. Ova se cetinjska svetosavska himnografija nastavila i do kralja Nikole koji svojeručno piše poemu „Svetom Savi“ u kojoj kaže: „Slobode je kolijevka, Nemanjina Crna Gora“… Na Cetinju je 1871. izašao prvi broj „Crnogorca“, lista za politiku i književnost. U njemu je opisana proslava Savindana za tu godinu. Tamo piše:
„Sveti Sava proslavljen je i kod nas na Cetinju, kao što se dostojno slavi po cijelome srpstvu. Po službi Božijoj, na kojoj je bila i Njagova Svjetlost sa glavarima, gdje je mladi sveštenik Krsto Vukotić izgovorio lijepu besjedu, išlo se u školu. Pošto je vodica osvećena, izgovorio je nekoliko riječi g. Milan Kostić, rektor bogoslovije, a zatim je učitelj osnovnih škola g. Gavro Pešić lijepo izgovorio slovo, shodno svetkovini. Tom je prilikom darovala Njagova Svjetlost Danilov krst za nezavisnost Crne Gore g. Milanu Kostiću i g. Špiru Kovačeviću učitelju bogoslovije za njihove trude oko istog zavoda“.
Dakle, cijela rukovodeća svita Knjaževine proslavlja Svetog Savu na Cetinju onako kako se to radi u „cijelome srpstvu“. Knjaz uručuje orden crnogorske nezavisnosti zaslužnim djelatnicima – baš na ovaj dan. A među odlikovanima je i rektor (interesantno zvanje, a upravlja tek srednjom školom!!!) bogoslovije na Cetinju. Sliku bi lijepo upotpunio sadašnji crnogorski premijer ili njegov ministar odbrane da okupljene optuže kako rade protiv crnogorske državnosti!!!
Danas živimo u građanskoj i sekularnoj državi, i možda nema mogućnosti da dan Svetog Save bude državni praznik ili praznik crnogorskog školstva, onako kako su ga proslavljali svi pismeni Crnogorci, evo pola vijeka i više, prije ujedinjenja 1918…
Ali - kakvom intelektualnom alhemijom dođosmo do toga da je svetosavlje pojam protivan crnogorskoj nezavisnosti i državnosti? Zar iz ovog nije jasno da su ratnici sa Fundine i Vučijeg dola bili napojeni upravo ovim novovjekovnim nacionalnim svetosavljem, mnogo prije nego što se rodio Dmitrije Ljotić i drugi pisci i mislioci iz Srbije kojima premijer Crne Gore, sasvim netačno, pripisuje autorstvo „svetosavlja“? (Slutim da mu je neko došapnuo kako je „svetosavlje“ nastalo onda kad je neko prvi put upotrijebio tu riječ, što je nerazumna teza ravna onoj da „pravoslavlja“, „srpstva“, „crnogorstva“, „herojstva“, „pjesništva“ – nije bilo prije nego je neko skovao baš ove, ovakve izraze.)
Sveti Sava je, zajedno sa drugim svetim Nemanjićima, snažno prisutan u crnogorskoj kulturi i prije 19. vijeka. Rimokatolički misionar Leonardis javlja 1642. da je bio na Cetinju i kaže da „tamošnji narod i crkve slave svetog Uroša, kralja srpskog“( Arhiv Svete kongregacije za propagandu vjere, Rim, v. 60, f 502r, 460r). Samim tim, svetosavlje nije samo nacionalna ideologija nego duboka duhovna tema. Ali, i kao jedno i kao drugo, ono je od početaka njegovano usrdno baš na Cetinju i baš od Crnogoraca.
Nije umjesno bilo kome išta nametati. Ljudi danas biraju sopstveni pol – uprkos onome što im je Bog dao. Biraju i iz sopstvene istorije ono što im se sviđa, po principu: „ovo hoću - a ovo neću“! Ali imam jednu građansku, ljudsku molbu javnosti, da damo pravo građanstva i onoj istini koja je cijela i neokrnjena, koja nije raskomadana ličnim dopadanjima.
Danas ne moramo svi glasno pjevati himnu Svetom Savi, kako su to radili naši stari u najsvečanijim momentima Crne Gore, ali je ne bismo smjeli ružiti ni omalovažavati, jer je očigledno da tako omalovažavamo sami sebe, i skrnavimo crnogorsku istoriju, zaključuje otac Gojko Pervić u autorskom tekstu za Vijesti.
