Saopštenje Episkopskog saveta SPC u Crnoj Gori, koje su potpisali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije i episkop mileševski Atanasije, prenosimo u celini:
Predsjednik Vlade Duško Marković je odlučio da javno govori o sastanku koji su on, predsjednik države i naši arhijereji: mitropolit Amfilohije i episkop Joanikije, održali prije nekoliko dana.
Budući da je premijer izrekao više tvrdnji, dužni smo da one najvažnije prokomentarišemo.
Najprije, istina je da je sastanak održan, ali zakazivanje pomenutog sastanka je imalo svoju istoriju u kojoj se ne može jednostavno reći da je održan „na poziv mitropolita Amfilohija sa episkopom Joanikijem“. Najpreciznije bi bilo reći da je inicijativu za sastanak na najvišem nivou, prije nastavka, od nas traženog, ekspertskog dijaloga, najprije dao sam premijer, a da je mitropolit predložio širi format tog sastanka. Od donošenja neustavnog i diskriminatornog Zakona o slobodi vjere ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, Mitropolija crnogorsko-primorska, kao i sve eparhije Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori imaju intenzivne kontakte i sastanke na svim nivoima: sa političkim partijama, pojedincima, ambasadama, civilnim sektorom, kao i brojnim međunarodnim institucijama. Javnost obavještavamo samo o onim sastancima koji su konstruktivni i doprinose istinskom i posvećenom dijalogu. A ovaj, nažalost, nije bio takav.
U razgovoru su episkopi tražili prihvatanje Predloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjere ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je odavno predat Vladi u zvaničnim razgovorima našpeg ekspertskog tima. Takođe su tražili da se odobre boravišne dozvole koje se već godinama uskraćuju jednom (manjem) broju sveštenstva, monaha i monahinja, koji nemaju crnogorsko državljanstvo, a neki od njih se, upravo ovih dana, i protjeruju iz Crne Gore, poslije boravka u Crnoj Gori po više od deset-petnaest godina.
Ne možemo se saglasiti sa navodima premijera o „trajnoj opredjeljenosti“ vlasti da vode dijalog i traže zajednička i najbolja rješenja. Da je to tako, ovdje ne bi bilo nikakvoga spora. Upravo zbog izostanka takvog odnosa prema Pravoslavnoj Crkvi je i došlo do problema u kojem se nalazimo, a koji, saglasni smo u nečemu i sa premijerom, „opterećuje ukupni društveni ambijent“.
Ono što se iz razgovora jedino iskreno moglo zaključiti, to je ponuda režima, nekoliko puta i javno izrečena, da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori bude „dio rješenja“ na način što bi, valjda, trebalo da učestvujemo u ostvarenju političkog programa vladajuće partije i stvaranja partijske „crkve“ u Crnoj Gori. Za takav bezumni predlog, naravno, nikad neće imati sagovornika u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao ni u bilo kojoj istinskoj vjerskoj zajednici u svijetu. Upravo su takve ponude, a ne litije, koje su samo reakcija na nepravdu, one koje drastično smanjuju mogućnost uspješnog dijaloga i stvaraju „nerazumijevanje i konfrontacije“ u društvu.
Zaista je neshvatljivo optužiti Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori za „odbijanje dijaloga, a samim tim i mogućnosti da se pronađe održivo rješenje“, poslije naših višegodišnjih napora da uspostavimo institucionalni dijalog sa državnim vlastima, ne tražeći ništa drugo sem obezbjeđenja elementarnih ljudskih i vjerskih prava, koja su ugovorima potvrđena drugim tradicionalnim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. Podsjećamo da smo u tom smislu, da bi omogućili lakši put ka rješenju, naše primjedbe na neustavni i diskriminatorni Zakon sa obrazloženjima na devedeset strana, sveli na Predlog zakona o izmjenama i dopunama odnosnog Zakona u četiri kratka člana koji se tiču samo priznavanja postojećeg pravnog subjektiviteta Crkvi i vjerskih zajednica i odredbe po kojoj bi se svi „imovinsko-pravni sporovi između Crne Gore i vjerskih zajednica u pogledu vjerskih objekata i zemljišta, koji su sagrađeni ili stečeni do 1. decembra 1918. godine“ rješavali isključivo „pred nadležnim sudovima u parničnim postupcima u skladu sa potvrđenim međunarodnim ugovorima, Ustavom Crne Gore, Zakonom o svojinsko-pravnim odnosima, Zakonom o državnom premjeru i katastru nepokretnosti i drugim relevantnim propisima“. Dakle, pred sudovima i u skladu sa zakonima ove države. Zar je ovakav predlog poziv na kršenje zakona, koje nam spočitava predsjednik Vlade?
Što se tiče „velikodušne“ ponude predsjednika Đukanovića i premijera Markovića o obustavi primjene zakona do odluke Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, ona je neustavna, a time i zlonamjerna, i to iz više razloga. Ona takođe nije ništa novo, i o njoj je u javnosti već bilo riječi. Prvo, ona predstavlja pokušaj državnih vlasti da skinu odgovornost sa sebe zbog donošenja neustavnog i diskriminatornog zakona. Drugo, Vlada nema mogućnost da obustavlja primjenu nijednog zakona i nema institucionalne mehanizme kojima bi mogla da garantuje da se zakon neće primjenjivati, jer je on u ovom trenutku sastavni dio pravnog poretka Crne Gore. Treće, Ustavni sud ima ovlašćenja po kojima je dosad mogao da pokrene ocjenu ustavnosti ovog nesrećnog Zakona. To je isto mogla da uradi Vlada, kao i poslanici vladajuće većine u Skupštini. Takođe, taj sud nema rok u kojem bi trebalo da odluči o ustavnosti zakona. Za ovako važno pitanje nije nevažna činjenica da Ustavni sud trenutno nema predsjednika. Četvrto i možda najvažnije – u nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava nije ocjena ustavnosti i zakonitosti zakona i drugih propisa, već pojedinačnih akata, koji bi bili donijeti prilikom primjene zakona. Dakle, ovim je opet odbijen zahtjev naše Crkve da se dijalog vodi o promjeni zakona, čime je vlast pokazala da je suštinski ne interesuje argumentacija Crkve niti stručne i šire javnosti o neustavnosti i diskriminatornom karakteru određenih normi ovoga zakona.
Žao nam je što moramo konstatovati da, naročito nakon izjave premijera Markovića, ni ovaj razgovor, niti ponude o obustavi primjene zakona, ne možemo shvatiti kao put do otvorenog i konstruktivnog dijaloga već isključivo kao politikansku zloupotrebu jedne ozbiljne teme pred najavljene izbore. Tome govori u prilog i odnos vladajuće partije i njenih političkih partnera prema crkvenoj imovini, koja se ovih dana ogleda u prodaji manastirske vodenice u Pljevljima, berzanskom prometovanju pravoslavnih hramova na Svetom Stefanu, rušenju, od mještana građenog, manastirskog konaka na Briskoj Gori kod Ulcinja… na mjestu gdje se nalazio drevni manastir (sadašnja je crkva izgrađena prije devedeset godina). Zar se duhovni vapaj tamošnjeg malobrojnog pravoslavnog naroda, koji monahinjama gradi kuću, morao ugušiti do zuba naoružanim protivterorističkim jedinicama?!
Što se tiče molitvenih litija i njihovog nastavka, koje je, podsjećamo, predsjednik Đukanović, valjda u duhu ublažavanja „nerazumijevanja i konfrontacije“, koje nam spočitava premijer, proglasio „ludačkim pokretom“ – predstavljale su i predstavljaju jedinstveni mirni protest takve vrste u svijetu protiv antiustavnog i diskriminatornog zakona. Takvo je pravo zagarantovano svim demokratskim ustavima svijeta. Uostalom, Ako je Crna Gora zaista ”demokratsko društvo evropskih i evroatlantskih vrijednosti” kako to da, za razliku od uličnog nasilja koja se događaju širom svijeta, mirne litije mogu da budu problematične u takvom društvu, po bilo kojoj osnovi, kamoli da se karakterišu kao „prijetnje i ucjene“, kako je to učinio premijer Marković? Naredbama o ograničavanju javnih okupljanja na dvije stotina lica, po mišljenju uglednih pravnika krši se Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, jer se podzakonskim aktima prozvoljno mijenjaju zakonske norme, a saglasno Ustavu, samo se uvođenjem vanrednog stanja može obezbjediti da ovakvi podzakonski akti mogu imati silu zakona. Čini su da su ove naredbe u Crnoj Gori naročito usmjerene na ograničavanje vjerskih prava pravoslavnih vjernika.
U tom pogledu se snažno ne slažemo sa predsjednikom Vlade da se u Crnoj Gori zakoni sprovode „u duhu jednake primjene“ za sve, a o toj diskriminaciji smo mnogo puta govorili. Podsjećamo na to da je, od svih tradicionalnih Crkvi i vjerskih zajednica, samo Pravoslavna Crkva ostala bez ugovora sa državom o uređenju pitanja od zajedničkog interesa i da se samo njenom sveštenstvu i monaštvu uskraćuju dozvole za boravak. O jednakoj primjeni posljednjih epidemioloških mjera i propisa tek nema riječi. Pravoslavni episkopi, sveštenici i vjernici su privođeni, hapšeni, zadržavani, pritvarani, osuđivani i kažnjavani nesrazmjerno više u odnosu na ostale činioce crnogorskog društva, među kojima su i mnogi građani koji su ostajali nekažnjeni za ista takva „djela“ (dovoljno je pomenuti vjernike okupljene pred hramovima ili kolone automobila za Svetog Vasilija Ostroškog u Boki i za Spasovdan u Kučima, čiji su učesnici kažnjavani, za razliku od kolona, sukoba i okupljanja, recimo, povodom 21. maja).
Na kraju, i pored pokušaja pogrešnog predstavljanja razgovora koji su vođeni kao uvod u nastavak ekspertskih pregovora, koji su ovim javnim istupom premijera maltene sabotirani, Episkopski savjet ostaje otvoren da se dijalog i razgovori nastave, pa i sljedeće sedmice, ako u Vladi ima volje i snage da iskreno i efikasno pristupi ovim razgovorima.
Vlast ne može da očekuje da će nasilje otimanja usmjereno samo prema pravoslavnim hramovima i svetinja, koje je jasno sadržano u neustavnom i diskriminatornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, da bude mirno prihvaćeno od strane naroda, koji se oslobodio straha nakon višedecenijske represije pod komunističkim režimom i njegovim nasljednicama i jasno poručuje svima i u Crnoj Gori i u svijetu: Ne damo svetinje!
Pročitajte još:
