Sa vladikom Joanikijem o ukupnoj drami kroz koju prolazi Crna Gora od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, razgovarali smo u manastiru Đurđevi Stupovi — drevnoj zadužbini Nemanjića u Beranama, samo deset dana nakon njegovog pritvaranja u CB Nikšić, čime je on postao prvi episkop u Evropi koji je utamničen nakon pada Berlinskog zida.
Posljednjih dana pojavili su se medijski navodi da ste možda Vi bili meta pokušaja atentata prošlog decembra u Beogradu, a ne biznismen Daka Davidović. Kako to komentarišete?
— Prvo, atentat nije rasvijetljen, makar nije ništa konkretno saopšteno. Razne su sumnje. Ja imam veliku sumnju da je taj atentat bio naručen iz Crne Gore. Sva logika nalaže da je to tako, ali opet, moram se ograditi prije nego što se taj slučaj razjasni, jer ništa nije pouzdano. Drugo, metak je pogodio gospodina Davidovića i po tom osnovu ja sam uvijek mislio da je on bio meta. Međutim, neki vrlo značajni stručnjaci kažu da je vrlo moguće da sam ja bio meta, pošto je taj metak prošavši kroz debelo građevinsko staklo mogao da dobije drugi pravac. Kako god bilo, slava Bogu, gospodin Davidović je preživio, ali za svaku državu bi to trebalo da bude jedan značajan i prioritetan zadatak da se svaki atentat ili ne daj Bože ubistvo razriješi. Da li se može dovesti u vezu taj atentat i ovo pritvaranje u Nikšiću — to bi trebalo da odgovore neki malo bolji analitičari nego ja.
Ako smo na pravom Božjem putu, sve je na slavu Božju. Nije nam nepoznato da su episkopi često bili meta raznih neprijatelja crkve kroz istoriju, a naročito kod nas u Crnoj Gori. Ubijen je mitropolit Joanikije 1945. bez ikakve krivice. Na tom ubistvu mitropolita i preko sto sveštenika rodila se cijela komunistička i ateistička ideologija u Crnoj Gori. Ako bi računali i mladiće koji su se spremali za sveštenički čin, onda je to mnogo veći broj.
Naročito da naglasim da se iz Crne Gore niko nije zvanično interesovao da se atentat u Beogradu razjasni. Nije nikakva tajna da ja nisam sipmpatizer ovog režima. Gospodin Davidović je važan takođe čovjek na opozicionoj sceni u Crnoj Gori, ali smo mi prije svega građani Crne Gore i svakako ne stoji kvalifikacija da su svi ljudi koji su protiv režima protiv Crne Gore. To nije tačno.
Ja mislim da je režim više upropastio državu, govori se o tim strašnim stvarima: organizovanom kriminalu i enormnom bogaćenju pojedinih funkcionera i ljudi bliskih režimu i šta je to nego upropašćavanje države? A sve pod firmom velike ljubavi prema otadžbini Crnoj Gori, Crnogorcima, borbi za njenu budućnost...
Dakle, vrlo je čudno da niko iz Crne Gore nije pokazao interesovanje da se razjasni ko je pucao na njene građane u decembru prošle godine.
Vi ste možda prvi episkop koji je doživio da bude utamničen nakon pada Berlinskog zida u nekoj zemlji. Kako ste to doživjeli?
— U Evropi sam prvi! U svijetu ima nekoliko slučajeva — jedan episkop Antiohijske patrijaršije i jedan episkop crkve u Siriji ne samo što su bili kidnapovani i zatvoreni, nego su i obojica pogubljeni. Kidnapovali su ih teroristi ISIL-a i šta da kažem... meni kao hrišćaninu je od strane vlasti učinjena velika usluga da na Hristovom putu sa mojim sveštenicima budemo radi Hrista, vjere, crkve i službe privedeni i zatvoreni.
Nijesmo mi preživjeli nikakvu posebnu torturu. Naročito tamo u zatvoru, ljudi su bili ne samo korektni, nego i vrlo ljudski predusretljivi da nam olakšaju boravak. I oni su sami bili zaprepašćeni i u šoku da vide devet sveštenih lica koji su privedeni.
Međutim, u namjeri da se pohapse sveštenstvo Saborne crkve i episkop, a koja je odmah bila vidljiva čim su došli policajci posle našeg molitvenog hoda kroz grad Nikšić za dan Svetoga Vasilija, bilo je nešto neprihvatljivo i nasilničko. To je prosto bila namjera da se sveštenici javno ponize pred narodom i da se demonstrira sila bez ikakvog osnova.
Mi smo govorili da ćemo proslaviti praznik Svetog Vasilija skromno i u skladu sa mogućnostima poštujući sve preporuke. Ali smo uvijek znali da može da se dogodi iznenađenje i sada je pitanje ko je pozvao narod. Pa niko osim Sveti Vasilije, a moram reći i da je narod sigurno bio ogorčen zbog neprimjerenih poteza policije, naročito za praznik Vaskrsenja Hristovoga, kada su hramovi u Podgorici, Nikšiću i na sjeveru bili pod opsadom policije. Vrlo je moguće da je narod bio povrijeđen i da se sabrao u Nikšiću da dâ odgovor i na to.
Mitropolit Amfilohije poslao je 11. maja Vladi pismo u kom je tražio da se nastavi dijalog na ekspertskom nivou između SPC i države. Koliko vjerujete u taj ekspertski dijalog?
— Dijalog na ekspertskom nivou je svakako potreban, jer ukoliko se na tom nivou može doći do nekog rešenja, a dobra je preporuka da se na nekim savremenim principima pravnim i državničkim riješi to pitanje kao u ostalim civilizovanim državama, to bi trebalo da bude obavezujuće za svaku vlast. Naravno, ima ovaj dijalog i političku dimenziju.
Kako u tom smislu komentarišete tezu koja se često može čuti od vlasti da „Srpska pravoslavna crkva i nezavisna Crna Gora ne idu zajedno“?
— To ne stoji. SPC nikada nije osporavala nezavisnost Crne Gore. Mi nemamo nikakav problem sa državnošću Crne Gore počevši od najvišeg nivoa Svetog arhijerejskog sabora, Sinoda, patrijarha... Istovremeno, jurisdikcija jedne pomjesne crkve na njenom kanonskom području se poštuje i od strane svih drugih pravoslavnih crkava, a to bi trebalo da uvaži kao jednu činjenicu od prvorazrednog značaja i svaka država.
Sve te priče koje imaju političku konotaciju, smišljene su da odvuku pažnju od glavne teme — a to su naša prava i slobode. Osnovno pitanje je da li je zakonski u ovoj državi našoj crkvi zagarantovano pravo na imovinu i njeno djelovanje i da li su predviđene vjerske slobode putem zakona? Nijesu! Taj zakon koji je donesen je usmjeren samo na SPC, zato što je sa drugim vjerama država potpisala ugovor koji ima snagu zakona — naročito temeljni Ugovor sa Rimokatoličkom crkvom.
U jednoj državi ne bi smjelo da bude neravnopravnosti među vjerama, a pravoslavlje u Crnoj Gori je tradicionalna i dominantna religija. Ona prava i slobode koje su date Katoličkoj crkvi, mi tražimo i za nas i nemamo pravo da od toga odustanemo i stojimo jako čvrsto. Nemamo namjeru da ne koristimo to što nam međunarodni standardi i Ustav Crne Gore obezbjeđuju.
Kako vidite uticaj i ulogu međunarodnog faktora? Crna Gora je u NATO-u, a general Ben Hodžis, bivši glavnokomandujući američkih kopnenih snaga u Evropi, SPC je označio kao glavnu prijetnju za dovršavanje posla na Balkanu...
— Naši čelnici su voljeli da kažu da će biti u svemu ravnopravni sa velikim zapadnim i moćnim državama kada Crna Gora uđe u NATO. To je prosipanje magle. Zna se ko se pita u NATO-u, ali ja ne bih mogao da ulazim u analize ko je sve prijatelj ili neprijatelj pravoslavlja. Mi se držimo međunarodnih standarda koji regulišu pitanje vjerskih sloboda i prava u svakoj državi.
Podsjećamo i zalažemo se za razgovor na pravnim osnovama. Niko nam nije rekao ni sa Zapada ni sa Istoka da su naši zahtjevi nerealni ili da su u suprotnosti sa nekim pravnim načelom, rezolucijom ili poveljom koja je obavezujuća za sve države. Ništa ne tražimo što nam već nije zagarantovano Ustavom Crne Gore, a kada je nešto zagarantovano Ustavom, a zakon vam to uskraćuje, onda je to grubo kršenje pravnog poretka i svih prava.
Zapadne zemlje načelno uvijek podržavaju dijalog na prvom mjestu sa državom i mi smo otvoreni za taj dijalog. Druga strana pokazuje čudan stav — čas hoće, čas neće, očigledno da nešto mnogo kalkulišu.
Međutim, upravo najozbiljnije zapadne zemlje smatraju da je vjerska sloboda osnova svake druge slobode. Tako da Crna Gora koja ima jednu bogatu vjersku tradiciju, mora to da riješi na jedan dostojan način, a ne da se bruka i pred svojim građanima i pred cijelim svijetom.
Crna Gora se posljednjih dana promoviše kao „korona fri“ destinacija, dakle, zemlja bez korone. Da li to znači da se uskoro može očekivati obnova litija u Crnoj Gori?
— Ne bih volio da se naše litije, kojih će svakako biti čim prođu zabrane, provlače kroz bilo kakvu stranačku ili političku priču. Osnovni razlog za naše litije je što su povrijeđena naša prava i što država sprovodi diskriminaciju i neće da donese dobar zakon koji će regulisati naše odnose. Čim se donese dobar i novi zakon ili se naprave radikalne izmjene u ovom postojećem, prestaje potreba za tim vidom iskazivanja nezadovoljstva. Nemamo drugog načina da se borimo za svoja prava i da iskažemo javno svoje nezadovoljstvo, osim da izađemo na ulicu i to javno posvjedočimo.
Odnosno, mi ne izlazimo na ulicu, nego se sabiramo oko naših hramova i takav vid borbe za pravdu je jedinstven u svijetu i naravno da od njega nećemo odustati.
Na kraju, kako vidite perspektivu Crne Gore koja je bremenita svim aktuelnim problemima koje ste naveli?
— Crna Gora treba da se vrati sama sebi i da obrati pažnju na svoj narod i njegove osnovne potrebe. Da ispoštuje sve vjere i da prije svega bude zagarantovana sloboda vjere, jer od toga mnogo zavise njena stabilnost i budućnost. Da se pobrine o omladini i da joj obezbijedi dovoljno posla i jedan dostojanstven i pristojan život za svakog građanina. To još uvijek može i mi smo spremni kao vjernici i crkva da damo tome veliki doprinos i ovu našu borbu za slobodu vjere doživljavamo tako da se mi borimo za poredak u državi i za bolju budućnost Crne Gore i svih njenih građana.
Mi se sada borimo za prava pravoslavnih hrišćana, kanonski poredak i za pravnu stabilnost i sigurnost svakoga građanina. Ako se borimo za svoja prava i ako mi ostvarimo naša prava, mi ćemo onda biti u stanju da damo doprinos i unapređenju života u Crnoj Gori.
Koliko smo ljudi zaposlili, otvorili smo i narodne kuhinje, a koliko bismo tek mogli više da uradimo za naš narod kada bi se naši odnosi sa državom regulisali na jedan civilizovan način.
