Nova internacionala: Čomski, Varufakis, Sanders i „progresivci“ u misiji skretanja sveta – u levo

© AP Photo / Claude ParisProtest radnika u Marseju
Protest radnika u Marseju - Sputnik Srbija
Pratite nas
Noam Čomski, Janis Varufakis, Naomi Klajn, ali i bivši ekvadorski predsednik Rafael Korea, kao i dojučerašnji pretendent na Ovalni kabinet u Beloj kući, Berni Sanders, samo su neki od ličnosti koji su se okupili oko projekta nazvanog „Progresivna internacionala“.

U eri u kojoj je levica već odavno izgubila zamah i prestala da bude nadahnuće generacijama koje traže slobodu, pravdu i pravednu raspodelu društvenog bogatstva, grupa intelektualaca i bivših državnika leve orijentacije formirala je tu nadnacionalnu organizaciju.
Ime ovog levičarskog pokreta uočljivo upućuje na dve činjenice – prvo, osnivači pretenduju da zadrže sentiment na barem prve dve od četiri „Internacionale“, odnosno Međunarodnog udruženja radnika koje su osnovali Karl Marks i Fridrih Engels i da se predstave kao sledbenici i naslednici njihoviih ideja. Prvi deo imena pokreta upućuje da se radi o sledbenicima filozofije progresizma, ideje nastale iz osamnaestovekovnog Prosvetiteljstva, a koja zagovara ideju napretka kao ključnu u poboljšanju ljudskih društava.

Zašto Čomski, Varufakis i Sanders osnivaju „Internacionalu“?

Momenat za osnivanje pokreta nije izabran slučajno, što su osnivači i naveli u svom manifestu. Pandemija koronavirusa produbila je klasne razlike, dok finansijski špekulanti i transnacionalne korporacije profitiraju, iza čega stoje sile krajnje desnice.
Osnivači Progresivne internacionale smatraju da samo zajednički međunarodni front može da odgovori obimu krize, povrati institucije i pobedi nad rastućim autoritarnim nacionalizmom, zbog čega naglasak stavljaju na jačanje međunarodne solidarnosti i upozoravaju da bi svet, nakon pandemije mogao da krene stranputicom – kao nakon Velike depresije koja je rezultirala Drugim svetskim ratom.
Poslednjih trideset, četrdeset godina, dok je svetsko bogatstvo raslo, a zarade stagnirale, evropska socijaldemokratija postala je neosetljiva za interese siromašnih radnika i građana, objašnjava profesor Fakulteta političkih nauka i predsednik sindikata „Nezavisnost“ Zoran Stojiljković. U takvoj atmosferi nužno je nastajanje jednog levičarskog alternativnog pokreta.

„Na levici, a i u sindikatima dominira koncept socijalnog partnerstva i socijalnog dijaloga, evropskog socijalnog modela, koji funkcioniše u onoj meri u kojoj postoji ravnoteža interesa između rada i kapitala. Kada je ona narušena, očito da je alternativni koncept, koji menja stvari i koji izlazi izvan okvira liberalnog kapitalizma, nužan. U tom smislu, to je očekivan potez, potez koji širi mogućnost alternativnog opredeljenja za ono što je građansko, demokratsko i socijalno senzibilno“, kaže on. 2,56

Tri alternative, od kojih je samo jedna dobra

Svet u postpandemijskoj eri ima tri alternative, dodaje naš sagovornik – da se liberalno-meritokratski kapitalizam učini još više socijalno neosetljivim i da dovede do daljih nejednakosti, druga je forma političkog kapitalizma koji se ogleda u politički autoritarnom kineskom ekonomskom modelu, a treća varijanta je da se teži „narodnom kapitalizmu“.

Ova treća alternativa podrazumeva širenje udela u vlasništvu i odlučivanju u obnovi društva blagostanja i soicijalne pravde.

„Ova varijanta jeste nešto što otvara neke mogućnosti. To prepoznajem kroz priču da je ova situacija nešto što je trenutni kalkulus – da se održe zarade, da bi se, cinično rečeno, održala tražnja, jer ako nema tražnje ekonomija slabi i ulazi u krizu. Postoji trajno opredeljenje da se vodi računa o minimalnim zaradama od kojih se da pristojno živeti, o redistribuciji, o univerzalnom dohotku za sve građane, o vraćanju na neku meru progresivnih poreza... Ovaj nivo nejednakosti koji postoji faktički je neodrživ i on ne isključuje samo marginalne slojeve, nego i radništvo i dobar deo srednjih slojeva“, smatra Stojiljković. 

Novine koje Progresivna internacionala donosi na svetsku političku scenu su, prema njegovim rečima, povratak internacionalizmu i međunarodnom udruživanja socijalnog i političkog levog spektra.

„To je nešto što je logika regionalnog ili nacionalnog okupljanja u velikoj meri zanemarila. Oni naglasak stavljaju na solidarnost, koja je važna, ne samo na nacionalnom, nego i na planatarnom nivou“, naglašava Stojiljković.

Dve kontraproduktivne ideje

Sa druge strane, profesor Fakulteta političkih nauka Časlav Koprivica ističe da su obe reči sadržane u imenu novog pokreta, i „progresivna“ i „internacionala“ uveliko potrošene. Ideja internacionalizma, socijalističkog/komunističkog, prema Koprivicinim rečima, kompromitovala je Kominterna, dok je ideja progresa „uveliko izanđala i kontraproduktivna“.

„Za ideologiju progresizma  određena slika ili projekcija budućnosti izvor je legitimacije sadašnjih poduhvata – što je paradoksalno, jer se, po prirodi stvari, nikad ne zna šta će doneti budućnost, naročito u moderno doba. Zanimljivo je da se baš na tu ideju pozivaju i oni protiv kojih ustaju samozvani predvodnici „Proginterne“ – liberali i multinacionalni kapitalizam. Uzgred, jedan od sapokretača inicijative je Džefri Saks, liberalni ekonomista i jedan od „proroka“ ekonomskih reformi u zemljama bivšeg socijalizma koje su imale pogubne posledice“, objašnjava Koprivica.

Progres nema jedno lice, pa levičari ne mogu imati monopol na njega, a kriza u kojoj se savremeno čovečanstvo odavno nalazi izazvana je, prema njegovim rečima, upravo besomučnom poterom za „ideološkim fantomom progresa“.
Kapitalistička internacionala
Ako je inicijativa za osivanjem Progresivne internacionale dobila podsticaj nedoraslošću država da se bore sa pandemijom koronavirusa, ili namernim nemarom zapadnih država prema sopstvenom stanovništvu, koje Koprivica naziva zločinačkim, i tu je pokušaj promašen.

„Upravo je logika kapitalizma, odnosno kapitalističke internacionale, koja je uveliko iznutra izjela mnoge države Zapada, njih učinila nesposobnim i/ili nevoljnim da primjereno reaguju na pandemiju. Zato odgovor na ovakve i slične izazove ne može biti nikakav naddržavni internacionalizam, već jačanje odbrambeno-etičkih funkcija države, te načela suverenizma. Tada država više ne bi bila puki servis kapitala, kako to, uostalom, tumači još Marks, već izraz volje i načina egzistencije političkog naroda“, smatra Koprivica. 

Nije sporno, dodaje naš sagovornik, ako se inteligencija širom sveta angažuje u vezi s ovim pitanjima i ako se međusobno povezuje i koordiniše svoje napore; ali jeste ako antiglobalistički intelektualni aktivisti ne vide da je povratak nekim od zanemarenih, etičkih funkcija moderne države jedini način za nalaženje odgovora na ovakve izazove.

„Isto tako, sporno je ono što, na tragu svojih levičarskih prethodnika, rade pokretači ove inicijative – a to je stavljanje u isti koš nacionalizma i kapitalizma, pod maglovitom konstrukcijom „desnice“. Odgovor kapitalističkom internacionalizmu – to znamo makar od kraja Hladnoga rata – ne može dati nikakav komunističko-socijalistički ili neki drugi, nadnacionalni internacionalizam, već samo obnovljeni suverenizam, na čijoj strani mahom stoje nacionalne snage, koje proginternovci optužuju za „autoritarni nacionalizam““, kategoričan je Koprivica.

Čitava inicijativa, zaključuje on, žalostan je pokušaj spasavanja vlastitih zabluda uzaludnim nastojanjem na mirenju odavno nespojivog: internacionalizma i politike koja vodi računa o autentičnim interesima tradicionalnih zajednica, društvenih organizama i pojedinaca.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala