Milačićevu poruku prenosimo u celosti:
„Imala si samo tri godine, sedamnaesto-aprilske noći, kada si otišla da spavaš. Da te nije bomba otela iz sna najranijeg djetinjstva, u kom volimo najčistije, danas bi imala dvadeset četiri.
Bila si toliko mala, da si preživjela tu bombu koja je pala samo zbog tebe, ne bi je se sjećala i porazila bi je svojim zaboravom. Takve su ove bombe odraslog svijeta, Milice.
Pucaju za besmisao, bore se da ovladaju tuđim, pa utihnu i sa sobom povedu djevojčice i dječake, da se njihov besmisao zarije u sve mame i tate. Odvedu vas, djecu, da vas bolujemo i tražimo u očima sve buduće djece. Tako Milice bolujemo te tvoje, trogodišnje oči.
Svi smo ti danas očevi i majke. Do beskraja ćemo se liječiti od tvoje smrti. Oprosti nam, Milice, što nisi spokojnije zaspala, sa maminom rukom na čelu, umirena ljubavlju da te, kada zatvoriš pospane oči, čeka bolji svijet. Da te, kada zatvoriš oči, čeka život, u kom te niko neće odvojiti od mame. Iz kog nećeš otići sama, tamo gdje je hladno, gdje nema lutaka ni mamine ruke.
Za takav tvoj život i takvu tvoju smrt, Milice, niko od nas odraslih nije spreman. Zbog tvojih očiju i očiju sve djece, nećemo im oprostiti što si bila toliko mala da nisi mogla da im kažeš da te puste da odrasteš. Što su ubili djevojčicu koja je sa njima ratovala ćuteći.
Ja te sada, kao otac molim, da gore na nebu, kao najljepša lutka Boga, zagrliš sve dječake i djevojčice koji su otišli, tako kao ti. Da zajedno zaustavite sve bombe ovog svijeta i nas, odrasle, izliječite ljubavlju. Jer je život koji ostaje, bez vas Milice, suroviji i od smrti.
Danas, na Veliki petak, prije dvadeset jednu godinu pošla si putem Isusa Hrista. I ti si razapeta na krstu svog malenog života, da prigrliš Boga, na Veliki petak usnulog i nevinog. Nisu te ubili Milice, ti si naš Vaskrs, ti si naš zavjet, ti si naš put, ti si život našeg naroda.“
