Milačićevo obraćanje prenosimo u celosti:
„Danas se navršava šesnaest godina od martovskog pogroma kosovskih Srba. Martom 2004. godine, vatrom i dimom kroz prozore Pravoslavnih crkava, na Kosovu opet su lomili Pravoslavlje. Opet plamen. Opet plač. I opet nepravda.
Moderna, svjetska demokratija još jednom je pokušala da, tjerajući istinski narod Kosova i Metohije, od teritorije Kosova stvori prostor sile.
Da protjera Srbe koji su, nakon 1999.godine, tvrdoglavo ostali u okupiranoj zemlji svoje slobode, pa da proglasi Kosovo kao zemlju nad kojom više ne postoji Bog.
Sa Kosovom i Metohijom počelo je evropsko i američko sprovođenje paketa mjera, samo za Kosovo smišljenih takozvanih ljudskih prava, počela je nova era okupacije tuđih zemalja i naroda.
Kasnije, kosovskim primjerom, u takvim zemljama, svjetska moć dolazila je da traži demokratiju, a redovno je nalazila naftu.
Na Kosovu su naišli na Boga.
Boga koji tu bivstvuje vjekovima unazad, Boga za nauk i putokaz demokratije neba, da Kosovo nije teritorija već naša duša ovozemaljskog i onozemaljskog svijeta.
A duša se ne može oteti.
Napravili su projekat za zemlju, ali duša-zemlja neće da ga primi. Na Kosovu odjekuju samo crkvena zvona, a demokratija ćuti.
Bolovao je srpski, kosovski narod Pravoslavnom krstu vjekovima namijenjeno zlo, toliko dugo da je nepravda postala njegova pravda, a tuđe nasilje oružje za odbranu Hrista, jer je na baš takvom, kosovskom krstu, razapinjan Isus Hrist. Da dok ga svi izmučenog gledaju, dok kao divljački lomljen i bacan krst crkve Svetog Ilije u Podujevu, pada, ipak ostaje na nebu, van i mimo svih, u pravdi neba.
Takvim putem su pošle i ruke Alema Kurtija, Albanca koji je, u ime svjetske nemoći, 2004. godine, boreći se sa Bogom, polomio i bacao krst podujevačke crkve. A koji je zajedno sa krstom pao pravo u nebo, da tamo, za sebe i kosovsku dušu, od svojih muka iskupi i sagradi još jedan krst.
Zbog takve, kosovske pravde, kosovski manastiri svakoga dana, pa i ovoga današnjeg, crkvenim zvonima objavljuju svoju nepobjedivu pobjedu.
Za Kosovo, za dušu našeg neba“.
