Crna Gora drži čas demokratije!
Da. Crna Gora, svakog četvrtka i nedjelje u 18 časova, drži čas demokratije prosvećenoj Evropi i onima koji su se demokratiji učili od Evrope. Ako se neko zapita, a hoće sigurno, odakle pravo tom malom narodu sa Balkana da drži bilo koji čas Evropi, odgovor je jasan — demokratija je rođena na Balkanu. Istini za volju, demokratija nije rođena u Crnoj Gori, ali je rođena na jugu Balkana, u Grčkoj.
Časovi su besplatni, održavaju se pod vedrim nebom, a kako bi iko i našao prostoriju za dvjesta hiljada ljudi. Časovima prisustvuju i oni ispod sedam, ali i oni iznad sedamdeset sedam godina. To je po onoj da se čovjek uči dok je živ, ali da se uči i dok je u utrobi majke svoje.
Ako je nekome teško shvatiti, mada shvatljivo je samo onima koji vjeruju da je ovo djelo milosti Božije, neka zamisli na ulicama Engleske trideset i dva miliona ljudi, Njemačke četrdeset jedan milion, Italije trideset miliona, isto toliko i Francuske, pa neka poslije toga zamisli vlast koja ne bi prihvatila nijedan zahtjev tolikih svojih građana ili vlast koja bi te građane nazvala ludacima, a njihov glas — rikom.
Po prvi put u istoriji demokratije ovih prostora opozicija ne želi nikakvo zlo poziciji, već želi da pozicija bude bolja i da ne bude gluva na glas Boga i naroda — da nacionalni brod tone. Jasno je da ova pobožna okupljanja ne žele da razumiju oni kojima nije stalo do obnove i preporoda zajednice, nego samo do nastavka krize.
Ovdje nije riječ o ratovima — ne daj Bože da ih bude — već o nečem mnogo gorem: o propasti kulture i civilizacije, o nastupanju unutarnjeg varvarstva. Poznato je da kulture propadaju iz dva razloga: ili pod pritiskom spolja — od „našestvija inoplemenika“, gladi, epidemija i zemljotresa ili iznutra, ali tada ne od „prirodne oronulosti“, već od protivprirodne, unutarnjih varvara (međusobnog rata). Često se kombinuju unutarnji i spoljnji faktori.
U atmosferi zagađenoj česticama nastalim zloupotrebom riječi „dijalog“, „ekonomski prosperitet“, evropske integracije i slično, istinski hrišćanski dijalog je apsolutna novina. Hrišćanski dijalog se razlikuje od sofističkog dijaloga. Sofisti teže da zbune protivnika protivurječnostima i da na bilo koji način pobijede, dok kod hrišćana postoji iskrena želja da jedan drugom pomognu u traganju za istinom; bez toga je nemoguć plodotvorni dijalog.
Crkva je za reformu, a ne za revoluciju.
Za Crkvu je rušenje uvijek — samo rušenje.
Za Crkvu narod može podjednako biti i podvižnik i prestupnik, služiti Hristu i Antihristu. Čovječanstvo ne može biti višom vrijednosti i višom svetinjom, jer postoji sveto i grešno čovječanstvo, ljudi koji se preokreću u svinje ili se preobražavaju u bogove. I to znači da je viša vrijednost iznad čovjeka ili čovječanstva i da mu ona daje smisao i pravo na postojanje. Čovječanstvo može da bude ovaploćenje viših vrijednosti ili, isto tako, može da ovaploti i najodvratnije poroke. Prema tome, čovječanstvo, samo po sebi, nije princip savršenstva; taj princip mora da bude iznad njega. Nama je Hristos pokazao kako u čovjeku i čovječanstvu mogu biti ovaploćene najviše vrijednosti: pravda, sloboda i ljubav. Hristos je za nas ovaploćenje viših vrijednosti i božanskog savršenstva. Čovječanstvo se može voljeti radi Hrista, nikako radi Antihrista. Vrijednost čovječanstva zavisi od toga u šta ono vjeruje i čemu stremi. Već i sama činjenica da čovječanstvo nečemu neprestano stremi — borbom, stradanjima i molitvama — dokaz je da samo sebi nije dovoljno i da mu je potreban neki viši ideal.
Država nije samo zajednica, nego i pravna ustanova. Kao takva, ona je sredstvo u rukama sposobnih i slobodnih ljudi da se tim sredstvom služe (ili ne služe) kako odluče. Jer svaka ustanova, pa i država, samo je sredstvo, a ne nešto sušto, postojeće. Država je čovjekovo ostvarenje njegove sopstvene predstave o pravu; ona je stvarnost prava državljanina.
Ovih večeri svijetla tradicija Crnogorskog naroda, a tradicija je kultura, javlja se ne kao reklama, nego kao životna sila. Litijama je Crkva uspjela da zasjeni ono što je poslednjih godina i decenija zasjenilo čast i obraz Crne Gore. Zahvaljujući ovim pobožnim skupovima, međunarodna zajednica nas sve više gleda kao društvo koje njeguje izuzetno visoku demokratsku svijest, a ne kao društvo poznato po „Koverti“, nemilosrdnom komadanju društvene imovine, naopakim privatizacijama, korupciji, nepotizmu, „Državnom udaru“ (do sada, možda, najsmješnijem sudskom procesu). Prirodno, narod okupljen oko Crkve očekuje od onih koji su „hotimično ili nehotično“, mišlju, riječju ili djelom unizili Crnu Goru i njeno zvanije pred porodicom evropskih naroda, da barem malo budu zahvalni Crkvi i narodu, a ne da svoj narod nazivaju pogrdnim riječima. No, te sitne ispade ljudi iz vlasti i institucija kulture, koji se mogu desiti i prosvećenijim ljudima — zasjenila je ljepota litija.
Litije su zasjenile „sindrom tragičara“, koji, lupajući krilima, viče da je zgranut, užasnut i da je „spasio Rim“.
Ljudima koji su na poziciji vlasti, a kojima nije stalo do obnove i preporoda zajednice, nego samo do nastavka krize, sve i da su sposobniji za te funkcije, teško je razumijeti što se ovih dana događa u Crnoj Gori. Ovi prostori znaju za sterilne, bezdušne otpore; jedan je otpor nacionalizma bez demokratije, a drugi demokratije bez nacionalnog osjećanja.
„Čas ni vrijeme neće doći, ako mi ostanemo pasivni. Slijepe sile su vladale, dok se nijesu probudile razumne. Predskazivati je moguće samo zlo, kao posljedicu pasivnosti i sljepila. Dobro možemo samo činiti. Ono što je dobro i valjano ne možemo predskazivati. Na to možemo samo predukazivati, činiti svjesne napore za ostvarenje“. (N. F. Teodorov)
Vrijeme je da sklopimo ugovor!
Ali da sklopimo ugovor sa savješću svojom, koja je tradicionalno duboko hrišćanska.
