Vaskrsla je Crna Gora, sintagma je koja, čini se, najbolje opisuje stanje opštenarodnog duha u Crnoj Gori. „U nama je srce lavlje, mi branimo pravoslavlje“, samo je jedna od popularnih rečenica na društvenim mrežama.
Stotine hiljada građana već drugi mjesec protestuju ulicama crnogorskih gradova protiv spornog Zakona o slobodi vjeroispovjesti. U pitanju je nezapamćeno dešavanje naroda, pa se i sami Crnogorci često pitaju da li je moguće da ovoliko naroda živi u Crnoj Gori.
Takvu rekaciju na otimanje pravoslavnih svetinja definitivno niko nije mogao da predvidi. Ni predsjednik DPS-a Milo Đukanović, koji se očigledno debelo preračunao, ali ni sam mitropolit Amfilohije, koji po sopstvenom priznanju ni nakon 30 godina provedenih na tronu Mitropolije na Cetinju nema bolje objašnjenje osim da je posrijedi „samo čudo Božje“.
Masa naroda koja u mirnim litijama šeta crnogorskim gradovima odavno je višestruko premašila kritičnu masu. U Podgorici je, na primjer, u nedelju prema procjenama Mitropolije crnogorsko-primorske, na litiji bilo preko 60.000 građana. Takav skup u glavnom gradu Crne Gore nikada se nije desio, čak ni po priznanju okorelih suverenista, koji sve upoređuju sa skupom iz 2006. godine kada je Đukanović vodio kampanju za nezavisnost.
DPS u konfuziji, nema odgovor
Jedina je razlika što su 2006. godine u Podgorici bile prisutne pristalice nezavisnosti ne samo iz cijele Crne Gore, već i iz dijaspore, dok su proteklog vikenda litiju SPC ukrasili većinom samo Podgoričani... Zbog toga nije teško zaključiti zašto brojni analitičari sada smatraju da je DPS pokušajem otimanja crkvene imovine nanio sebi „nesagledivu političku štetu“.
Vlast gubi legitimitet, ali i od lošeg ima gore. Za Đukanovića je to činjenica da litije imaju ogroman potencijal za dalji rast. Slikovito rečeno — grudva je tek počela da se kotrlja.
U takvom ambijentu, osipanje u redovima vladajuće partije gotovo je nemoguće sakriti, dok hapšenja desetina građana i pokušaji njihovog zastrašivanja proizvode samo kontraefekat, pa se ljudi iz litije u litiju osjećaju sve slobodnije i sve ih je više.
Analitičar Luka Radonjić smatra da vladajući DPS očigledno nema adekvatan i racionalan odgovor na sva pomenuta dešavanja, kao i na činjenicu da je proteklog vikenda na ulice izašlo preko 200.000 ljudi.
„Štaviše, konfuzija koja vlada u toj partiji sve je vidljivija. Jednoga dana preko saopštenja prijete da će članovi stranke koji učestvuju na litijama biti isključeni, drugoga dana — da neće. Jednoga dana govore da su litije uperene protiv države, a drugoga dana da je to vid izražavanja nezadovoljstva. Sem toga, slučajevi iz Šavnika, Pljevalja i Bara svjedoče da se u toj stranci javljaju ozbiljni otpori jednoumlju. U svakom slučaju, Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori ima ogromnu podršku naroda za stavove koje zastupa, prije svega po pitanju zahtjeva da se sporni Zakon povuče“, kaže Radonjić za Sputnjik.
Naš sagovornik takođe ističe i da se čini da za vladajuću partiju (DPS) sada nema dobrog ishoda, jer niti može da povuče sporni Zakon o slobodi vjeroispovjesti, jer bi to za nju značilo predaju i poraz u tom sukobu, niti sa druge strane može da gleda kako gubi značajno biračko tijelo.
„Ukoliko bi DPS povukao Zakon sada, bili bi gubitnici i za tako nešto su sami odgovorni, jer su uporno ignorisali dijalog i volju naroda. No, što više budu odugovlačili, veće su šanse da izgube mnogo više, a to je prije svega povjerenje svojih članova ili trajno poverenje građana koji su ih u određenim situacijama glasali. U ovom trenutku, DPS je na istorijskom minimumu, u to nema sumnje“, uvjeren je Radonjić.
Istorijski proces za Crnu Goru
Zbog svega, ovaj analitičar nema nikakvu dilemu da je upravo otpočeo proces koji je istorijski za Crnu Goru.
„Predsjednik DPS-a Milo Đukanović je na nedavno održanoj sjednici partijskog odbora u Podgorici uputio vrlo oštre poruke, kakve možete bez problema naći u uporednom iskustvu autokratske retorike. Takođe, citirao je Njegošev stih: ’Nije vino pošto priđe bješe!‘“, podsjeća naš sagovornik i dodaje da je ta misao velikog pjesnika tačna, ali da se ovdje može tumačiti u više smjerova:
„Bez obzira na mnogobrojne poteškoće i saplitanja u demokratskom razvoju, Crna Gora se sabira i budi, a ni snaga Đukanovićeve retorike, ni ono što nudi, više nema snagu autoriteta kod onih ljudi kod kojih je imala. Na kraju, ovaj stih: ’Nije vino pošto priđe bješe‘, ima i svoj nastavak, a on glasi: ’Nit svijet ono što mišljaste!‘. Odnosno u ovom slučaju: ’...Crna Gora ono što mišljaste!‘“, zaključuje Radonjić.
