Hipersonično oružje diktira da svi putevi u globalnoj politici idu preko Moskve /video/

© WikipediaHipersonično oružje DF-ZF
Hipersonično oružje DF-ZF - Sputnik Srbija
Pratite nas
Uspesi Rusije na spoljnopolitičkom planu i u sferi jačanja vojne moći, naročito otkad Rusija jedina ima hipersonično oružje, neki su od razloga zašto svi međunarodni putevi danas idu preko Moskve i što ne postoji nijedan globalni, evropski, ali ni balkanski problem koji se može rešiti bez učešća Rusije, smatra profesor geopolitike dr Srđan Perišić.

U godini na izmaku Rusija je, kako je ove nedelje saopštio predsednik Vladimir Putin, prvi put postala vodeća zemlja u najsavremenijem naoružanju. Reč je o hipersoničnim raketama poput sistema „Avangard“, „Kinžal“, „Peresvet“, a u toku su radovi na raketama „Sarmat“, „Cirkon“, „Burevesnik“.

Performanse ovog oružja pokazuju da je, barem u ovoj sferi, Rusija pretekla SAD, konstatuje profesor Perišić. On podseća da su se Sovjeti od Drugog svetskog rata pa nadalje uvek trudili da sustignu Zapad u razvoju naoružanja, a da sada Rusija preuzima primat. Kako je vojna komponenta glavna kategorija moći jedne zemlje u međunarodnim odnosima, to Rusiji daje snagu da učestvuje u rešavanju svih međunarodnih problema, kaže Perišić u emisiji „Svet sa Sputnjikom“.

I bez hipersoničnog oružja, Rusija je bila supersila

Putinovo pominjanje hipersoničnog oružja nije slučajno, smatra Perišić. „To je poruka i našoj političkoj eliti, i u Beogradu, i u Republici Srpskoj, da računaju na ukupnu moć Moskve u rešavanju svojih pitanja.“

Vojni budžet Rusije iznosio je 2019. oko 46 milijardi dolara i prema podacima ruskog Ministarstva odbrane, bio je 15,1 put manji od američkog.

Novinar Slobodan Samardžija objašnjava da s obzirom na višestruko veći američki vojni budžet, Rusija mora da stavi akcenat na tehnološki nivo kako bi anulirala prednost Amerikanaca. Istovremeno, ta savremena tehnologija može da se koristi i u drugim oblastima privrednog razvoja, ističe Samardžija.

Ambasador Srbije u Moskvi Miroslav Lazanski naglašava da Rusija u međuvremenu nikad nije prestajala da bude nuklearna supersila i da je i posle raspada SSSR-a zadržala primat u nuklearnim sredstvima.

Ono što sada impresionira, kaže Lazanski, jeste da je i pored ekonomskih sankcija koje su joj uvedene 2014. posle događaja u Ukrajini, Rusija u poslednjih 19 godina napravila 755 krupnih proizvodnih kapaciteta u prerađivačkoj industriji, izgradila tri nova aerodroma i 45 pisti, duplo uvećala dužinu magistrala, a od nekadašnjeg uvoznika pšenice postala njen najveći izvoznik na svetu. Poljoprivredna proizvodnja je porasla za 46 odsto, izvoz 2,6 puta, a podignuto je i osam novih nukelarnih elektrana, navodi Lazanski.

Novi gasovodi

Profesor Perišić ističe da Rusija više ne trči za Zapadom ni u sferi energetike, o čemu govori cevovod „Snaga Sibira“ kojim se dostavlja ruski gas Kini, kao i gasovodi koji se finalizuju u Evropi, „Severni tok 2“ i „Turski tok“, koji će 8. januara i zvanično otvoriti predsednici Rusije i Turske, Vladimir Putin i Redžep Tajip Erdogan.

Perišić je uveren da će gasovod imati i važnu bezbednosnu ulogu u regionu.

„Kad na svojoj teritoriji imate gasovod kroz koji protiče ruski gas, odmah ćete imati i drukčije bezbednosne odnose u tom regionu. Rusija će biti zainteresovana da štiti svoj gas, a krajnji potrošači — Mađarska, Austrija, Nemačka, Italija takođe će želeti da na prostoru Balkana bude bezbedna situacija. Ruski gas relaksira odnose na Balkanu“, smatra naš sagovornik.

Prema mišljenju Slobodana Samardžije, važan je i dogovor o očuvanju tranzita gasa kroz Ukrajinu, a put za njegovo postizanje otvorio je nedavni sastanak „normandijske četvorke“ u Parizu, kada su se prvi put sreli predsednici Rusije i Ukrajine, Vladimir Putin i Vladimir Zelenski.

Krim sve manje sporan

Samardžić smatra da taj sastanak nagoveštava bolje dane u odnosima Rusije i Ukrajine, o čemu govori i činjenica da je već razmenjen jedan broj zarobljenika koji su učestvovali u vojnim dejstvima na teritoriji Donbasa, a do Nove godine treba da budu razmenjeni svi.

„Objektivno, Ukrajina nema nikakvog interesa od sukobljavanja s Rusijom. S druge strane, ni Rusija ne želi da ima Ukrajinu protiv sebe, ne samo zato što bi njeno veće svrstavanje ka Zapadu značilo dalje približavanje NATO ruskim granicama, nego zato što Rusija želi mir. Ono što je jako važno, jeste da se Krim sve manje pominje, kao da se desilo nešto pa više niko ne smatra da je Krim sporna stvar“, objašnjava Samardžija.

Napeti odnosi na liniji Moskve i Kijeva, po njegovom mišljenju, ne odgovaraju ni evropskim zemljama, pogotovu Nemačkoj i Francuskoj u trenutku kad je EU u fazi preispitivanja. Tu treba tražiti i objašnjenje zašto je, kako kaže novinar, posle tih razgovora nemačka kancelarka Angela Merkel rekla Putinu — „ovaj put si pobedio“.

Ruski mediji među ključnim događajima 2019. godine u Rusiji ističu tri susreta Putina, pored ovog pariskog, sa Zelenskim, i sastanak sa severnokorejskim liderom Kim Džong Unom proletos u Vladivostoku, kao i sa američkim predsednikom Donaldom Trampom u Osaki na marginama G20.

Dalji tok rusko-američkih odnosa umnogome će zavisiti od toga hoće li Tramp uspeti da osvoji još jedan mandat, kaže Samardžija. „Ako se to dogodi, Putin i Tramp će voditi dve najveće svetske sile, pored Kine kao treće, do isteka svojih mandata 2024. godine. Ukoliko Tramp pobedi, to bi moglo povoljno da deluje na svet“, kaže Samardžija.
Rusko-srpski odnosi

Karakterišući razvoj odnosa Rusije i Srbije u protekloj godini, ambasador Miroslav Lazanski kaže da se s pravom može reći da su oni na vrhuncu. Srbiju su posetili i Putin, u januaru, i premijer Dmitrij Medvedev, u oktobru, dok je predsednik Aleksandar Vučić nedavno imao sedamnaesti po redu sastanak sa ruskim predsednikom u Sočiju.

Prema rečima Lazanskog, dobrim odnosima doprinosi i opredeljenje Srbije za vojnu neutralnost, koje je ove nedelje potvrđeno novom strategijom nacionalne bezbednosti.

„Pozitivan odnos prema vojnoj neutralnosti Srbije manifestuje se u svakom kontaktu s ruskim građanima i sa ruskim diplomatama. Rusija poštuje takav stav Srbije“, kaže Lazanski.

Takođe, podseća da do 2012. Srbija nije imala nijednu vojnu aktivnost sa Rusijom, a ove godine je imala 96.

„Nismo ranije imali naše kadete na školovanju, sad ih imamo, imamo pilote na obuci, zajedničke vežbe. Mi smo uravnotežili saradnju i sa Istokom, i sa Zapadom“, opisuje situaciju Lazanski.

Profesor Perišić napominje da su Srbi i Rusi i identitetski i kulturno bliski, a da Srbija ima dosta toga da nauči od Rusije.

„Kad je Putin pre tačno 20 godina stupio na političku scenu Rusije, oni su pre svega odgovorili na pitanje ko su i kuda žele da stignu — da su posebna civilizacija koja treba da štiti vrednosti ruskog sveta, a da im je u okviru tog identiteta zadatak i da se ekonomski razvijaju. Tako i mi u Srbiji treba da odgovorimo na to pitanje“, kaže Perišić.

On citira zapadnog teoretičara Hansa Morgentaua, da je posle odgovora na identitetsko pitanje, sledeći zadatak za male zemlje, ako žele da opstanu u haotičnim međunarodnim odnosima, da se vojno obezbede, a da zatim nađu silu zaštitnicu koja će ih zastupati u međunarodnim odnosima, pa i u balkanskim i evropskim.

„Međutim, Srbiji mnogi kažu sa Zapada — nemojte uz Ruse, idite tamo gde identitetski pripadate. Ali mi moramo da shvatimo da samo Zapad ne može da reši nijedan naš problem“, poručuje profesor Perišić.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala