Svaki grad je isti kad ga razaraju

© Sputnik / Valentina BulatovićMansura Izudin na Sajmu knjiga u Beogradu
Mansura Izudin na Sajmu knjiga u Beogradu - Sputnik Srbija
Pratite nas
Glupost je jedna od osnovnih ljudskih osobina. Zbog toga sistemi zasnovani na vođama i ideologijama nikada ne prestaju da postoje, već se prosto obnavljaju i pojavljuju čak i tamo gde ih ranije nije bilo. To se sada događa čak i u zapadnim društvima, za koja smo verovali da su odavno prevazišla takav sistem, kaže egipatska književnica Mansura Izudin.

Jedna od gošći iz Egipta na 64. Međunarodnom beogradskom Sajmu knjiga, književnica i novinarka Mansura Izudin, predstavila je ovdašnjim čitaocima svoj roman „Priviđenja iz senke“, u izdanju „Geopoetike“.

Roman složene, ali dobro povezane i vrlo zanimljive strukture, bavi se sudbinama ljudi s raznih meridijana, od Bliskog istoka, preko Istočne Evrope, sve do Australije. Njihovi životi isprepletani su tako da nije jasno ko je tu pripovedač i ko o kome piše, ali to nije ni važno. Autorka time sugeriše na univerzalnost ljudske patnje i stradanja, ali i samog stvaralaštva.

Previranja na Bliskom istoku

„Ja sam prisutna u svim tim pričama i svim tim likovima, čak i u muškim. Oni su u osnovi izmišljeni, ali svako od njih sadrži neke elemente koji su vezani za moju ličnost i za one koji su u mom okruženju. Inspiracija mi je došla kada sam 2011. godine posetila Prag. Te godine na Bliskom istoku su zavladale veoma teške okolnosti, razni masakri, pad raznih lidera po arapskim državama, utapanje migranata... Nisam želela o tome da pišem neposredno ili ispolitizovano, već sam želela da stignem do srži i suštine onoga što se događa“, kaže u razgovoru za Sputnjik Mansura Izudin.

Ovaj roman je prostorno, kulturno, duhovno neograničen, nije obojen nacijom, verom, geografijom, tradicijom. Možemo da kažemo za njega da je internacionalan. Da li Vam je to i bila namera?

— Da, to sam i htela dok sam ga pisala, jer sam želela da pišem o ljudskim strahovima u nekom sukobu, borbi. Svi ljudi duboko u sebi osećaju na isti način. Želela sam romanom, takođe, da odam počast raznim kulturama i raznim književnostima. Veoma volim istočnoevropsku i srednjoevropsku književnost, što se vidi, pored ostalog, i po imenima pojedinih likova. Roman, pritom, počinje uvodnom rečenicom koja potiče iz taoizma. Smatram da umetnost i jeste to uklanjanje granica. Možda sam to učinila i nesvesno, u želji da se osvrnem na problem s migrantima i granicama. Možda je to bio i moj nenamerni umetnički protest protiv sveta u kome se bude razni desničarski pokreti.

Zverska priroda bombardovanja

Jedan od primera te univerzalnosti pronalazi se u poglavlju „Pustinjak u šumi“. Pišete o bombardovanju neimenovanog grada, ali kod većine ovdašnjih čitalaca to će probuditi živo sećanje na sopstveno iskustvo, na NATO bombardovanje Srbije.

— Mnogo mi je drago što to kažete, jer sam u tom poglavlju htela da kažem da su svi gradovi isti u trenutku uništenja i da ime grada, i to gde se on nalazi, ne treba da bude važno, jer je to naprosto grad koji je pred svojim uništenjem i nestankom. To može da bude Drezden, Bagdad, Beograd, bilo koji grad koji je bio izložen divljačkom bombardovanju. Naprosto, u tom trenutku su i nebitni razlozi zbog čega se bombardovanje dešava, jer je naglasak upravo na toj zverskoj prirodi bombardovanja. One koji to rade ne zanimaju civili nad kojima pljušte bombe. Dok sam pisala roman, to je bio svakodnevni prizor u sirijskim gradovima.

Medijski izveštaji o stradanju civila u Siriji, Jemenu i drugim zemljama uglavnom se svode na statistiku, na podatke o broju žrtava i materijalnoj šteti. U romanima poput vašeg, ljudske sudbine postaju konkretne, posmatramo ih pod lupom i to kod nas budi istinsko saosećanje s onima koji stradaju.

— Slažem se s vama da je upravo to uloga književnosti, jer je vrlo teško iz vesti pojmiti sve one detalje koji čine život tih ljudi. Veoma me je pogodilo sve što se dešava u Libiji, Siriji, Jemenu — nestajanje gradova i uopšte muke kroz koje prolaze ljudi tamo. Nisam, međutim, htela o tome da pišem na dokumentaristički način, ili da pišem o nekom posebnom gradu, već sam htela da pišem uopšteno o tom trenutku nestanka. Htela sam da pišem i o pojedincima, o strahotama koje je preživela junakinja Amidija u detinjstvu, o onome što je preživeo Pustinjak u šumi. On je, recimo, običan bibliotekar, sa sasvim običnim snovima o knjigama, čitanju i pisanju, koji se odjednom nađe pod ruševinama i pokušava da se bori protiv smrti svojom maštom, zamišljajući svoje moguće prethodne živote, a ne ono u čemu se stvarno nalazi.

© Sputnik / Valentina BulatovićMansura Izudin na Sajmu knjiga u Beogradu
Svaki grad je isti kad ga razaraju - Sputnik Srbija
Mansura Izudin na Sajmu knjiga u Beogradu

U jednom poglavlju prikazujete neimenovanog vođu i njegove poslednje dane. Ta priča o smeni režima upućuje na razmišljanje o varljivosti i prolaznosti ideologija. Da li je u vašem delu sveta i dalje dominantno verovanje naroda u vođe, u ideologije?

— Moj opis vođe je, zapravo, podsmevanje. Oni koji ga čuvaju zovu ga Spasiteljem, i on to doživljava ozbiljno, ali oni taj naziv upotrebljavaju s podsmehom. Takva vrsta vođstva samo privlači nesreće i sukobe, a takve vođe obično završe na neki vrlo agresivan način. Pošto je glupost, nažalost, jedna od osnovnih ljudskih osobina, takav sistem zapravo nikada ne prestaje da postoji, već prosto ide ukrug i javlja se na različitim mestima, čak i na onim gde takvih slučajeva ranije nije bilo. To sada vidim i u zapadnim zemljama. I to mi je bilo veliko iznenađenje, jer smo ranije bili ubeđeni da su određena društva prevazišla takav način vođstva.

Revolucija nije prava promena

Vidimo kako se to dešava u demokratskim, razvijenim društvima, u svim delovima sveta. Kako to da prevaziđemo, šta kaže umetnik?

— Potrebno je da zahtevi naroda budu široko rasprostranjeni. Na primer, kada se mase okupe i kada se dogodi revolucija, s njom dođe i neka promena. Međutim, neki primeri ukazuju na to da revolucija nije pravi način za promene.

Mnogo je revolucija poslednjih godina koje su se pokazale kao lažne...

— Mislim da to nije slučaj samo danas, nego da je tako oduvek. Vrlo je teško da revolucija donese uspeh na duže staze. Sećam se da sam se, kad sam boravila u Pragu 2011. godine (bila sam tamo četiri meseca posle revolucije u Egiptu), bila veoma srećna i optimistična. Jedna moja prijateljica, Čehinja, starija od mene, rekla mi je tada da ne želi da me razočara, ali da ne treba previše da se nadam: nakon tolikih godina od češke revolucije, i dalje ima korupcije i problema kojih je bilo i ranije. Promene su se desile samo na nivou forme, ali se suštinski sve ponavlja. Tih njenih reči sam se setila mnogo puta tokom proteklih osam godina.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala