Kako se navodi u saopštenju, Milačić se prilikom posjete sreo sa Principovim potomkom, koji se takođe zove Gavrilo, pjesnikom i čovjekom koji čuva rodnu kuću svog slavnog pretka, a kome je Milačić poklonio crnogorsku trobojku, koja će ostati u Principovoj rodnoj kući.
Milačić je u video obraćanju poslao sledeću poruku:
„Još od djetinjstva sam želio da dođem u Obljaj, selo kod Bosanskog Grahova, pred kuću Gavrila Principa, da poljubim njegovu slobodu. Želio sam da mu kažem nešto lično, nešto što on ne može čuti, da je svojim pucnjem i svojom smrću rodio pokoljenje prkosa, da raste i stari sa nama, našim venama i našom slobodom. Želio sam da mu kažem da živimo njegov put.
Rođen kao sin svog Petra i svoje Marije, u porodici koja se, sa tada prezimenom Jovićević, u 18. vijeku u Obljaj doselila iz Crne Gore, iz Dodoša, u porodici koja je rasla umiranjem, sahranivši šestoro braće i sestara, prteći teret gladi i siromaštva, bolešljivi i neprihvaćeni mladić Gavrilo pokorio je okupatore.
Mladić Mlade Bosne, jedine Bosne, oslobođen sebe, u Vidovdanu dvadesetog vijeka, pucao je i u Principa i Ferdinanda, za spas svoje duše. Utamničeni Gavrilo, kom je hrana dostavljana u zatvoru Terezin tek svakog petog dana, mučen u buretu punom eksera, koje su zatvorski čuvari sa Gavrilom u njemu kotrljali niz strmine, pokušavajući da ga prije smrti kazne i slome, krvareći, maštao je kako voli svoju Jelenu, u zemlji koja mu ništa nije pružila, a kojoj je on dao sve.
Kao čovjek i kao prvi među jednakima u našoj slobodarskoj Pravoj Crnoj Gori ponosan sam na Gavrilov princip, na pravu Crnu Goru u njegovoj krvi i na njegov pucanj. Ponosan sam na to što je ostao svoj do kraja, jak za nas, da ga rađamo u sebi Vidovdanom 21. vijeka.
Da ga vaskrsavamo njegovim riječima koje je prećutao, a koje je, kopajući noktima na zidu terezinskog zatvora, ispisao pjesmom slobode, ostavljajući nam da biramo da li ćemo živjeti samrtni život ćutanja, da li ćemo biti sužnji i robovi ili ćemo biti slobodni.“
Milačić se upisao u knjigu utisaka sledećim riječima: „Hvala ti, Gavrilo Jovićeviću, Principu, veliki i pravi Čovječe, u ime iskonske, slobodne i prave Crne Gore. Dolazi vrijeme kada će ti se i zvanična Crna Gora odužiti onako kako priliči njenom sinu, koji ju je, a da ona toga danas i nije svjesna, ovjenčao oreolom istine i slobode“.
Za one koji ne znaju, Principi su se najprije prezivali Jovićevići, porijeklom iz Crne Gore, sa Rijeke Crnojevića, iz sela Dodoši. Došli su u selo Polača (Dalmacija), na tromeđi Mletačke republike, Otomanskog carstva, i Austrougarske monarhije. Bili su pomoćna turska vojska. Takozvani matrolozi.
U zasjedama, takozvanim čekama, dočekivali su upade Mletaka i Austrougara na njihovu teritoriju. Tako su dobili prezime Čeko. Todor Jovićević Čeko je bio hrabar, neustrašiv i prijek čovjek. U vrijeme nekih primirja, jahao je u Knin na konju u crnogorskoj narodnoj nošnji, na koju je bio ponosan.
Često se znao nakititi rujnim vinom, pa je tukao i Austrougare i Turke i Srbe. Po tom njegovom ponašanju, zbog te nošnje i konja, Italijani su ga zvali Prinčipe, Prinčipe, a Austrougari — Princ od Bosne. Tako je Todor taj nadimak uzeo za zvanično prezime — Princip. Todor je bio prađed Gavrila Principa.
