Zogovićev tekst prenosimo u celosti:
Kada na prevoju Čakor na topografskoj karti putnim pravcem prema Peći postavite lenjir, jasno se vidi da je tijesnac Kotlovi, gdje se nalazi granica između privremeno okupirane južne srpske pokrajine i Crne Gore, od prevoja Čakor udaljen 4.200 metara vazdušne linije. Milo Đukanović, Duško Marković i Ramuš Haradinaj ne mogu pomjerati granice. Ma koliko da se vole, poštuju i rade za iste gazde. Ne prihvatamo nikakve njihove igre oko i bez granica! Čakor je obilježio jedan dio mog ranog djetinjstva. Djed i baba po majci izdizali su ljeti u planinu, a mi navraćali da ih obilazimo, kada god je bilo prilike. Tu je bio i prvi odmor, drugi kod Patrijaršije, kada bi krivudavim prašnjavim putem putovali za Peć, gotovo na nedeljnom nivou. Djed i baba su odavno zaminuli za planinama, a odnedavno im se pridružila i majka.
Izdigli su ovog puta gore negdje iznad Čakora. Koji je uvijek bio i ostao tu, a i mi smo tu, uvijek spremni da ga branimo i odbranimo od svakog ko bi da otima. Prošlost i budućnost omeđeni su nam tom planinom, kao najvećim zavjetom prema precima i najvećom obavezom prema potomcima.
Polimlje je ionako nerazdvojno povezano sa Metohijom i Visokim Dečanima. Crkva je bila jedini preživjeli čuvar srpske srednjovjekovne državne tradicije. Osjećanje i kazivanje da s one strane planina postoji zdanje Srpskog carstva, grijali su misao o staroj slavi i veličini, kao dokaz da nije bilo od iskona tursko, nego naše. Evo nekoliko živih činjenica.
Veličani su odlazili da kose manastirske livade sve dok su ih Arnauti spriječili, što je bio trag Velike, kao dečanskog posjeda po kraljevoj povelji. Stari srpski rod Radenovići nije kidao veze sa manastirom. Neki naši preci su tamo u službi i odbrani Manastira uložili živote.
Oslobođenje granica u Metohiji i naseljavanje stanovnika iz Crne Gore predstavlja veliki istorijski proces. Iz toga je izvođeno i pitanje puta života, ne samo za naseljenike nego i čitavu oblast, pa i širi državni interes. Kolski put Andrijevica—Peć, kao i druge puteve preduzela je okupaciona vlast od 1916. godine. Radili su zarobljenici Rusi, Rumuni, Italijani, popisano je svo radno sposobno stanovništvo, a mjesne vlasti su prikupljale radnu snagu. Poslije rata nastavljeno je građenje puta pod teškim uslovima. U jesen 1924. put nije bio završen, kada je kralj Aleksandar u Peći prisustvovao ustoličenju patrijarha i održao zdravicu „iz pehara cara Dušana“; Septembar 1925. je vrijeme kada je kralj pohodio Metohiju i Crnu Goru izgrađenim putem od Metohije.
Prisustvo kralja Jugoslavije na koti Čakora 1849. m (višoj za 91 m od Lovćena) doživljeno je kao osvjetljenje tamnog vilajeta. O tome je dosta pisano i drugi govore. U Viskom Dečanima kralj je upalio dvije svijeće, koje je, po predanju, izlila kneginja Milica i ostavila pored oltara da ih upali osvjetnik Kosova. Pjesom „Dvije svijeće“; govorio je Trifun Đukić.
Označeno je novo doba oslobođenja i ujedinjenja u veliku domovinu. Od Andrijevice do Peći je 76 km, a od Murina šezdesetak kilometara, onim često „zavejanim“ putem Murino—Čakor—Peć. Ramuš, Milo i Duško, ne mogu se pogađati oko Čakora, niti njime poravnavati račune. Čakor nije na prodaju. Još manje se Čakor dâ oteti i prihvatiti onog kome nikada pripadao nije. Zna to Ramuš Haradinaj odlično, ali pitanje je da li je to jasno Markoviću i Đukanoviću. Biće da nije, čim Ramuš toliko na njih računa.
