Baka iz Sibira ne mora da oseća odgovornost za Srbiju, ali Rusija mora (video, foto)

© SputnikViktor Jerofejev
Viktor Jerofejev - Sputnik Srbija
Pratite nas
„U savremenom svetu briše se granica između raja i pakla i širi se more gluposti, a zadatak pisca je da se bori protiv entropije, što i pokušavam da činim svojim knjigama“, kaže jedan od najpoznatijih savremenih ruskih pisaca Viktor Jerofejev.

Jerofejev je ovih dana boravio u Srbiji, radi predstavljanja nove knjige „Ružičasta mišica“, kao i da bi primio nagradu Međunarodnog festivala „Prozefest“ u Novom Sadu.

Drago mu je, ističe, što je u tako dobrom društvu, jer su raniji dobitnici te nagrade Orhan Pamuk, nedavno preminuli Đerđ Konrad, Mario Vargas Ljosa, kao i ruski pisci Jevgenij Vodolaski i Aleksandar Genis. U razgovoru za Sputnjik objašnjava zašto Rusija ne treba da bude „ledolomac“ u međunarodnim odnosima, a zašto, iako se, kao nezavisni intelektualac, ne slaže u svemu sa politikom vlasti, potpuno odobrava podršku Rusije Srbiji. 

Odrastao je u porodici Vladimira Jerofejeva, visokog diplomate i ličnog prevodioca Josifa Staljina. Viktor Jerofejev našoj publici je poznat po 10 knjiga prevedenih na srpski, a to su, između ostalih, i „Ruska lepotica“, „Telo“ i „Enciklopedija ruske duše“. Najnoviju knjigu, koja izlazi pod naslovom „Ružičasta mišica“ i najavljena je kao čudesno-politički roman za odrasle i avanture „nove Alise“, a čiji je prevod na srpski je nedavno objavila „Geopoetika“, Jerofejev smatra najhrabrijom.

— Alisa je samo mali deo razmišljanja sadržanih u toj knjizi. Ona je pre parodija na „Božanstvenu komediju“ Dantea — to je takođe silazak u zagrobno carstvo, a dok je kod Dantea Vergilije bio njegov vodič, ovde je vodič moja Ružičasta mišica, koja pokazuje devojčici Marusji to podvodno zagrobno carstvo. Najzad, to je i knjiga o smrti detinjstva — naša Marusja ima 11 godina, a svi znamo da je to otprilike vreme kada prestaje detinjstvo i već počinje drugi period, počinje život odraslog. Može se reći da je Marusja Mendeljejeva negde između Alise i Lolite.

Na mnogim mestima u knjizi nazire se izvesni politički podtekst.

— Da, tamo postoji i Ruska četvrt, koja je dosta satirički napisana, pa postoji politika i samog Cara-dna (gospodara podvodnog sveta) i njegovog oponenta. Politika je, inače, način socijalnog postojanja, i oni tamo tako i žive, ali čarobno-politički — mada, naravno, to je politika koja postoji u toj čudesnoj bajci. Ili, kako mi je rekao moj francuski izdavač — u tvojoj knjizi bajka je realnija od same realnosti.

Kako vidite danas misiju pisca?

— Pisac je, kao deo kulture, onaj ko se bori protiv entropije. Čitava kultura se bori protiv nje, a entropija je haos, raspad. Moji likovi i ja pokušavamo da utvrdimo kako da se protiv toga borimo.

Zašto Hitler i Staljin nisu isto

Kako danas gledate na ono što vam se desilo 1979. godine zbog almanaha „Metropol“, kada ste isključeni iz Saveza pisaca. Iz današnje perspektive gledano — da li biste uradili isto?

— Sada je teško reći šta bih uradio, zato što je, naravno, to bio veliki udarac za oca. Ali almanah je bio neophodan, „Metropol“ je, inače, postao deo istorije i u svakoj knjizi o Sovjetskom Savezu pominje se kao nešto što je imalo pozitivan uticaj, kao bunt pisaca protiv totalitarizma. U izvesnoj meri može se reći da je „Metropol“ doprineo raspadu Sovjetskog Saveza. U almanahu su bili sjajni pisci i oni su bili takođe svesni šta rade. Ali porodično pitanje je bolno i ostalo je zauvek bolno, dok, što se tiče političke uloge „Metropola“, naravno da sam zadovoljan i čak se ponosim onim što smo uradili.

Kad ste već pomenuli oca, koji je bio lični prevodilac Staljina, a Vi takođe imate knjigu „Dobri Staljin“, koji zapravo u knjizi nije dobar; kako se, kao Rus, odnosite prema činjenici da se danas sve češće čuje da su Staljin i Hitler isto?

— Hitler i Staljin su realizovali razne oblike totalitarizma i nema dileme da su i jedan i drugi igrali diktatorsku ulogu. Staljin u mojoj knjizi „Dobri Staljin“ svakako nije dobar. Samo, radi se o tome da je za moju porodicu u jednom trenutku on zaista bio ličnost koja je oličavala zemlju; ja sam bukvalno živeo u epicentru Sovjetskog Saveza: otac je bio pomoćnik Molotova i prevodilac Staljina. Sasvim nedavno sam pisao o paktu Molotova i Ribentropa, i tu se ne slažem sa našim diplomatama. A što se tiče razlike među njima: staljinizam je ipak magični totalitarizam, koji je davao lažnu nadu svima, jer je komunizam trebalo da bude za sve — i za Jugoslaviju, i za Kinu, Vijetnam, za Afriku. To je bilo dosta primitivno, lažno, ali ipak je to bila ideja pravednosti. Dok Hitler nipošto nije za sve, on je „viša rasa“, a to znači — vladavina svetom i svi ostali su loši, a tim pre Sloveni. Zato je to ideja uništenja, koja je sadržana u samoj klici nacizma, i tu se oni razlikuju. Komunizam je pre Staljina mogao da krene i ovim i onim putem, a pošao je najgorim. Ali, u principu, sama ideja je pothranjivana i nekim ruskim verovanjima i predstavama o pravednosti.

Pitam Vas to, zato što smo danas svedoci pokušaja da se prekroji istorija i zato što ispada da su Rusi bili agresori i da nikog nisu oslobađali. Rekla bih da je to uvredljivo za ruskog čoveka.

— Uvreda nije povod za političke suze. Stvar je u tome što svaka zemlja različito gleda na svoje oslobođenje. To što je našim ljudima uvredljivo što ih nazivaju okupatorima — pa nisu oni bili okupatori, nego staljinski režim, a ja mislim da ne treba da identifikujemo našu zemlju danas sa onim režimom koji je imao i 1937. godinu, i kolektivizaciju, i nepravedan rat sa Finskom… Mi imamo svoju zemlju — novu Rusiju. Mi možemo da pravimo greške, ali to će već biti nove greške. Ne mislim da mi treba da budemo neki ledolomac koji će da vuče za sobom greške iz prošlosti. Treba reći da naši očevi jesu živeli u toj zemlji i u njoj voleli naše majke, sve je to divno, i bilo je i dostignuća, bio je Gagarin, svi mi to volimo i ne poričemo, ali hajde da živimo u novoj zemlji i da je nadograđujemo u blagostanju.

© SputnikViktor Jerofejev
Baka iz Sibira ne mora da oseća odgovornost za Srbiju, ali Rusija mora (video, foto) - Sputnik Srbija
Viktor Jerofejev

Sloboda mišljenja u Rusiji

Za Vašu „novu zemlju“ rekli ste da nije ledolomac. Ali ona negde ipak jeste ledolomac, zato što nosi ogromnu odgovornost. Makar što se tiče Srbije — ona štiti međunarodno pravo. Kako vidite tu odgovornost Rusije i Rusa?

Rusija i Rusi su, takođe, razna pitanja, zato što neka baka iz Sibira teško da oseća odgovornost za Srbiju. Ipak, smatram da je sjajno što su istorijske okolnosti dovele do toga da su Srbija i Rusija pravoslavne i kulturno bliske zemlje i jedna drugu razumeju, a Rusija podržava Srbiju. U ovom slučaju potpuno se slažem sa podrškom Srbiji. U mnogom drugom se možda ne slažem i nisam lojalan u odnosu na aktuelnu vlast, ali što se tiče Srbije, to prihvatam i potpuno podržavam. Ali hvala Bogu da u našoj zemlji postoje različita mišljenja — postoji zvanično, postoje mišljenja nezavisnih ljudi, kojima i ja pripadam, postoje mišljenja opozicije, pa radikalne i nepomirljive opozicije. Kod nas je to dosta široko, i mi time treba da se ponosimo.

To je sloboda govora.

— To je sloboda uopšte, a politička sloboda je veoma važna. Što se tiče Srbije, razumem osećanja Srba, koji gaje određenu nostalgiju za prošlošću, a u Jugoslaviji je bilo mnogo toga dobrog; razumem da bi neki želeli i da se to vrati, ali sami Srbi priznaju da je to nemoguće. Ali šta da se radi, živimo u takvom vremenu kada se rade stvari koje su vezane za ljudsku glupost. To more gluposti se jako izlilo i to vidimo i u Engleskoj, i u Americi, i u nacionalizmu nekih drugih evropskih zemalja, i u tome što se prave greške, uglavnom zato što nismo u stanju da osmislimo svet. Ali mislim da su zato pisci i potrebni, da bi ih ljudi čitali, a knjige su borba protiv entropije, osim toga, i protiv gluposti. To je, takođe, moj doprinos borbi protiv gluposti.

Kažu da ste jednom rekli za Srbe da su pijanice. Možete li da objasnite zašto ste tako rekli?

— Nisam to rekao za sve Srbe. Radi se o tome da sam pre desetak godina ovde imao neverovatan uspeh, objavljeno mi je nekoliko knjiga odjednom, i svi su počeli da me obožavaju i da mi ugađaju. Situacija je bila takva da su iskrsavali neki smešni momenti u međusobnim odnosima — ne političkim, ne socijalnim, nego, naprosto, ljudskim. I ja sam ih ironično opisao u časopisu „Ogonjok“. Tada sam se družio sa Pavićem, pa sam napisao i njemu, računajući da on ima osećaj za šalu. Zbio se jedan za drugim niz događaja koji su zaista bili smešni, ja sam sve to opisao, a kada to stavio na papir u članku „Ne verujte rečima Srba“, Srbima se učinilo da je to uvredljivo. I Poljaci su se jednom uvredili zbog jedne moje knjige, mada sam ja bio oženjen Poljakinjom. To nije tako. Stvar je u tome da su osećaj za šalu, satira i, najzad, ironija — deo književnosti. Bilo bi čudno da pevam himne, ja ih ne pevam. Ali sada je sve u redu. U Srbiji mi se sviđa što imamo neki zajednički talas na kome živimo, talas prema prozi. Sada vidim da imamo zajedničkog i kada je reč o humoru i ironiji. Čini mi se da to daleko više jača odnose među našim zemljama, nego puke deklaracije.

Sve vesti
0
Prvo nova obaveštenjaPrvo stara obaveštenja
loader
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala