Ekskluzivna kolumna: Zašto mi zastane knedla u grlu kad se setim sledećeg rivala Srbije

© Foto : Dejan Cukić, privatna arhivaDejan Cukić
Dejan Cukić - Sputnik Srbija
Pratite nas
Pogledao sam u sredu uveče produženu, šesnaestominutnu verziju najatraktivnijih trenutaka košarkaške utakmice Srbija–Italija. Pustili su tridesetak slobodnih bacanja! Toliko o atraktivnosti. Ali ne može sve biti atraktivno.

Svi smo znali da je Srbija bolja, ali važno je bilo dokazati da je i jača, kako fizički tako i mentalno. Zadatak je ispunjen. Posle dva treninga dobijena je i prva takmičarska utakmica i sada se selimo u neki drugi „gradić“ od nekoliko miliona stanovnika gde nas čeka duel sa reprezentacijom Portorika.

Ljudima mojih godina sigurno zastane knedla u grlu kada se u istoj rečenici pojave reči „košarka“ i „Portoriko“.

Početak Ducijeve borbe

Bilo je to 1972. godine, Jugoslavija je bila zvanični prvak sveta, ali na Olimpijskim igrama u Minhenu neočekivano je izgubljena utakmica protiv „indijanaca“ iz Portorika. Onda se otkrilo da je jedan od njih bio „pozitivan“ na nešto „negativno“, pa su naši, u znak protesta, zapretili napuštanjem takmičenja. Ubedili su ih brzo da ne talasaju previše (domaćini su imali mnogo veće probleme na tim Igrama, raspitajte se), pa su se svi vratili utakmicama osim principijelnog Ducija Simonovića, koji je tada i zvanično otpočeo svoju večitu borbu protiv vetrenjača.

Posle je Portoriko pobedio našu reprezentaciju i u grupnoj fazi takmičenja u Indijanopolisu 2002. godine, ali posle smo postali prvaci sveta, pa se udarac lakše zaboravio... I eto nam opet Portorika... Ovoga puta ne bi smelo da bude problema. Nadam se...

Španci se izvukli…

A onda nas čeka Španija. Prebacio sam TV kanal na prenos njihove utakmice sa Iranom da proverim da li su potukli neki od naših rekorda i zapanjio se nerešenim rezultatom na dva minuta pre kraja. Očigledno nisam dovoljno pratio uzdizanje Irana do košarkaške velesile, ili je Španija u onoj nezgodnoj fazi „smene generacija“, koja, kao što smo to pouzdano proverili, donosi mnoga razočarenja već viđenim pobednicima. Izvukli su se, kao Ameri protiv Turske, odnosno kao što Grci nisu uspeli protiv Brazila.

Reprezentacija Srbije ima veliku šansu. Neke tradicionalno jake selekcije još se oslanjaju na vremešne igrače koji ne mogu da izdrže pun tempo, a velikih prijatnih iznenađenja kojima se FIBA nadala proširujući prvenstvo na 32 tima za sada nema. Kina je završila takmičenje (jako loše za organizaciju), Ameri se tek uigravaju, a osim naših, najviše su pokazale reprezentacije u zelenim dresovima, pa je dobro što tu boju još neko vreme nećemo gledati sa druge strane terena.

U narednoj fazi verovatno ćemo najzad videti više utakmica sa neizvesnijim rezultatima. Važno je da naši pobeđuju. Makar i slobodnim bacanjima... Uostalom, šta fali slobodnim bacanjima?!

To je bila moja specijalnost dok sam igrao košarku! Moj najblistaviji košarkaški trenutak bio je na jednoj dramatičnoj utakmici „beton lige“ kada su protivnici u „penal završnici“ uporno faulirali potpisnika ovog teksta („Udri pevača!“). Šutirao sam 8 od 8 u poslednjem minutu!

Eto, sad i to znate.

 

Dejan Cukić, roker, prevodilac i talija srpskih košarkaša već decenijama, piše za Sputnjik ekskluzivne kolumne tokom Svetskog košarkaškog prvenstva u Kini.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala