Iako je poznato da Beška datira iz 14. vijeka, i da se radi o zadužbini Đurađa Balšića Stracimirovića i njegove žene Jelene Balšić, ćerke kneza Lazara Hrebeljnovića i knjeginje Milice, ta činjenica nije odvratila provokatore od još jednog nasrtaja na pravoslavne crkve i manastire u Crnoj Gori, naročito one koji se nalaze na rubnim i pograničnim područjima prema Republici Albaniji.
Da je ova pojava učestala upozorio je sam mitropolit, podsjetivši da se slično godinama događa na Svaču kod Ulcinja, sjedištu Jovana Vladimira, gdje Albanci čitav prostor sve do Bara smatraju albanskim, te da neki njihovi sunarodnici prisvajaju čak i crkvu na Rumiji.
Ipak, nikakve reakcije zvanične Podgorice nema, a u slučaju Beške ostaje naročito opor ukus, jer se radi o ženskom manastiru o kom brine nekolicina monahinja, koje su prije samo petnaestak godina udahnule novi život ostrvu Beška, i na njemu započele podvig obnove zapuštenih pravoslavnih crkava iz 15. vijeka...
„Spontani incident“
Komentarišući upad Albanaca u manastir Bešku na Skadarskom jezeru, o kojem je javnost informisao mitropolit Amfilohije, analitičar Luka Radonjić smatra da se nikako ne može kazati da je u pitanju „spontani incident“ koji ima usko lokalni kontekst, već da se očigledno radi o nastavku sistematskog djelovanja velikoalbanskih nacionalista.
On podsjeća da se u svim pograničnim mjestima od juga do sjevera Crne Gore, mnogobrojne manifestacije koriste ili za latentnu ili za otvorenu promociju projekta „velike Albanije“, što potvrđuje i sve češće odsustvo crnogorskog državnog elementa kroz nacionalne simbole.
„Grafiti sa nacionalističkim porukama i murali sa velikoalbanskim motivima postaju sve prisutniji, a u pograničnim planinskim krajevima na sjeveru možete naići i na kamenje na kojem su ispisane poruke na albanskom jeziku, što je simbolično obilježavanje teritorije, premda će vam određene strukture ponuditi drugačiju legendu o tom ’fenomenu‘. Sve su to jasni pokazatelji prisutnosti i stvarnosti velikoalbanskog faktora u Crnoj Gori“, kaže Radonjić za Sputnjik.
Povlađivanje Albancima
Naš sagovornik ipak kao jedan od ključnih problema za budućnost Crne Gore vidi neskriveno povlađivanje albanskom faktoru od strane zvanične Podgorice. Kao jedan od primijera on navodi nedavan događaj u Skupštini Crne Gore, kada je potpredsjednik crnogorske skupštine iz redova albanskih nacionalnih stranaka otvorio sjednicu riječima „Mirdita“, na albanskom jeziku, da bi se nakon reakcije poslanika iz opozicionog Demokratskog fronta, koji je predsjedavajućeg podsjetio da se nalazi u crnogorskoj skupštini i da nije primjereno da sjednicu otvara samo na svom maternjem jeziku, na koncu dobila klasična zamjenu teza, kada javnost bliska režimu za nacionalizam nije optužila albanskog nego srpskog poslanika.
„I to je pravilo: na svaku manifestaciju inspirisanu istorijom Crne Gore, osobito iz vremena Petrovića, na svaku izjavu crkvenog velikodostojnika ili političkog predstavnika o istoriji Crne Gore, dolazi serija napada — red partijskih saopštenja, red režimskih analitičara, red TV emisija. Dok na albanske i velikoalbanske manifestacije i poruke dolazi samo jedan — red apsolutne tišine. A ova tišina više nije karakteristična samo za režimske stranke, već je na ovu temu prisutna i kod drugih političkih subjekata — Bečićeve Demokratske Crne Gore, SDP-a i drugih. U odnosu na velikoalbansku opasnost i pretenziju na teritoriju Crne Gore, više je državotvornog karaktera u nastupima ultraopozicionog Demokratskog fronta, nego ultrarežimskog DPS-a“, smatra Radonjić.
Upozorenja mitropolita Afmilohija
Sagovornik Sputnjika upozorava i da dešavanja poslednjih godinu dana u Crnoj Gori sve više daju za pravo upozorenjima mitropolita Amfilohija.
„Sve njegove besjede, poruke, izjave na temu istorije, kulture, duhovnosti Crne Gore, kao i tretiranje problematike sadašnjosti, a osobito cjelokupni angažman, čine ga danas vodećom državotvornom figurom Crne Gore — zato i jeste prvi na udaru velikoalbanskih ekstremista. Postojeći, obnovljeni i podignuti manastiri, oživljena duhovnost pod njegovim starješinstvom, ne predstavljaju danas samo duhovno nasljeđe i blago, već i stubove odbrane Crne Gore, naročito u predjelima koje velikoalbanski nacionalizam anticipira kao svoje“, kaže Radonjić.
Sa druge strane, naš sagovornik primjećuje da većinu vladajućih funkcionera (čast izuzecima) ne karakteriše ovakav državotvorni stav, te da su oni, naprotiv, nerijetko u sukobu sa Crnom Gorom.
„Jedna simbolična potvrda tog fenomena, viđena je nedavno, kada se povodom manifestacije ’Trg od ćirilice‘ u Herceg Novom, oglasilo Ministarstvo kulture, koje je kritikovalo, između ostalog, ’prisustvo stranih državnih zastava‘. Od državnih zastava na manifestaciji bila je prisutna samo trobojka Kraljevine Crne Gore, što upućuje da su za njih Crna Gora i njena istorija zaista ’strani elementi‘. Možete li da zamislite da u Francuskoj, Rusiji, Velikoj Britaniji, Turskoj, Njemačkoj, Albaniji ili Srbiji neko istorijsku zastavu svoje države naziva ’stranom‘“, pita se ovaj analitičar.
Naš sagovornik zaključuje da će, po svemu sudeći, važnu riječ u kretanju budućih procesa u Crnoj Gori imati albanska strana, ali da ni tu ne postoji apsolutno jedinstvo.
„Postoje strukture koje djeluju politički autonomno i konstruktivno, ali i nacionalne, manjinske strukture koje su pod snažnim uticajem Tirane i Prištine. Uporedno iskustvo kazuje da se Albanci oslanjaju na dva glavna pakta: pakt sa spoljnom politikom SAD i pakt sa vremenom. Po procjenama mnogih, SAD nisu podstakle Albance u Crnoj Gori na separaciju kao u slučaju Srbije i Sjeverne Makedonije, jer upravo manjinski glasovi predstavljaju glavni oslonac Đukanovićevih izbornih pobjeda. No, očigledno takva podrška stiže na naplatu“, primjećuje Radonjić.
