Njegov odlazak je u Crnoj Gori oživjeo i sjećanje na istorijski rascjep do tada jedinstvenog DPS-a i podjelu „Milo-Momir“ iz 1997. godine, koja je po mnogima predstavljala ključnu vododjelnicu za sudbinu Crne Gore i njenu zajednicu sa Srbijom.
Analitičar Luka Radonjić ističe da je podjela „Milo-Momir“ po masovnosti svrstavanja na jednu ili drugu stranu bila jedna od najvećih, a po reperkusijama podjele unutar države, društva i porodice jedna od najdubljih koju Crna Gora ikada pamti.
„Ne kaže se slučajno da je jedinstveni DPS prije podjele imao 50 odsto, a nakon podjele 100 odsto. Narativ ’Milo-Momir‘ je bio hamletovski dramatičan, ’biti ili ne biti‘, a borba po svim linijama fatalistička. Dakako, tome je kumovala i činjenica da je Milova strana imala podršku moćnog Zapada, NATO pakta, tada jake srbijanske opozicije, ali i svih zapadnih obavještajnih struktura i poluga moći. To je drugu (Momirovu) stranu po mentalitetskoj liniji brđanskog inata i istorijskog otpora ’velikima‘ dodatno učvrstilo na pozicijama koje osim njih — nije branio niko“, obrazlaže Radonjić.
On dubinu podjele u Crnoj Gori ilustruje time što su se, kako kaže, i djeca te 1997. godine tokom fudbalskih mečeva umjesto dotadašnje Partizan-Zvezda podjele, dijelili u timove „Milo-Momir“.
„A koliko je jak gen ove podjele, slikovito govori i to da i danas na ulici možete čuti da se neko zapita — kako to da neka osoba sada radi u državnoj administraciji kad mu je đed bio za Momira“, primjećuje Radonjić za Sputnjik.
Naš sagovornik ipak ističe da je suština u tome da je podjela na pristalice Mila i Momira u svojoj biti prije svega imala izraženu duboko etičku dimenziju.
„Moglo bi se kazati da je jedna od osnovnih razlika između Momira i Mila bila ta što je Milo svakome znao cijenu, a Momir vrijednost“, kaže Radonjić, uz podsjećanje da su nažalost i mnogi u DPS-u, poput Mila, imali slične kriterijume, o čemu su ostala brojna svjedočanstva.
„Premda bi mnogi iz DPS-a u duhu rasrbljavanja istorije države i partije to željeli danas da zaborave, Crna Gora ipak pamti: prvobitno, 64 člana Glavnog odbora DPS-a podržala su Momira, 22 su bila uzdržana, svega sedam bilo je za Mila (među kojima su bili Sveto Marović i Duško Marković...). A onda su bukvalno preko noći nastupili čuveni preletači, koji su odredili sudbinu Crne Gore. Bez obzira što ih je Milo, kako se vjeruje, platio kućama, automobilima ili kešom, njihova vrijednost je, može se slobodno reći, bila i ostala kao u Novaka Kilibarde, nekada predsjednika ultrasrpske Narodne stranke, koji će po sopstvenom priznanju kasnije u autobiografiji priznati da ga je na čelo te partije postavila crnogorska Udba“, kaže Radonjić.
Pored svega toga, ovaj analitičar lucidno primjećuje da „kao što je Milo odlično znao cijenu svom DPS-u, tako su i Amerikanci znali cijenu Milu, a vrijednost Momiru“.
„O tome je diskretno i učtivo posvjedočio Bulatović izjavom da su mu Amerikanci nudili da bude Milo Đukanović, ’samo‘ je bilo potrebno da se okrene protiv zajednice sa Srbijom i svojih prijatelja i saboraca, što je odbio, između ostalog i zbog činjenice da mu je bilo neprihvatljivo da ga američke službe vole, a Srbija prezire. Odbacio je zov trenutačnog političkog pragmatizma i odabrao doslednost, lojalnost, čestitost i vjernost tradicionalnoj Crnoj Gori, sve ono zbog čega je većinska Crna Gora i stala uz njega 5. oktobra 1997. godine, kada je uprkos ogromnim polugama moći koje su bile protiv njegove opcije, porazio u prvom krugu predsedničkih izbora Mila Đukanovića“, navodi Radonjić.
Naš sagovornik zaključuje da se u drugom izbornom krugu dogodila, kako tvrdi, najveća izborna krađa u istoriji Crne Gore, na koju Zapad ne samo da nije ćutao, već je najglasnije podržao i time usadio trajno i duboko nepovjerenje u narodu Crne Gore, do nivoa nepovratnog animoziteta.
„Do danas je ostalo mnogo priča, mnogo tragova za mnogo ljudi, a nijedna priča ni za jednog čovjeka da je zbog novca bio uz Momira. To Bulatovića i čini autentičnim predstavnikom one Crne Gore čiji su temelji čojstvo i junaštvo Marka Miljanova i svrstava ga među najpoštenije ljude koje su naša Brda ikada dala. A vlast personifikovana u Milu Đukanoviću, koja bilježi svoju tridesetogodišnjicu vladanja, odavno već proizvodi društvo koje zna cijenu svačemu, a vrijednost ničemu“, zaključuje Radonjić.
