Tekst Momira Bulatovića u vezi sa godišnjicom NATO agresije na SRJ, na sajtu Sputnjika je prvobitno objavljen 13. juna 2019. godine:
Čega se moramo sjetiti kad nam sa Zapada kažu da rade nešto „radi našeg dobra“
Obilježili smo i ovu, dvadesetu godišnjicu zločinačke NATO agresije na SR Jugoslaviju. Proteklo je 78 dana bolnih, ali i ponosnih sjećanja. Nije bilo lako ponovno proživljavanje tako teških uspomena, kao što je bilo nepodnošljivo živjeti u užasu njihovih neposrednih dešavanja.
Dvadeset godina je lijepo parče vremena. U životu pojedinca je dovoljno da se ostvare (ili sruše) neki planovi, a u postojanju državne zajednice — ono označava moguću smjenu generacija i novo trasiranje budućnosti.
Pod naslovom „Srbija pamti“ redakcija Sputnjika na srpskom jeziku uložila je napore da od zaborava otrgne brojne epizode iz vremena NATO agresije, vremena kada je jedna mala i miroljubiva zemlja bila bezdušno ubijana, razarana i trovana. I to pod čudovišno bolnim nazivom — „Milosrdni anđeo“.
Bilo je divno posmatrati te mlade ljude koji, u vremenu ovih zločinačkih dešavanja, nisu bili u prilici da shvate sav njihov užas i posljedice, kako uspijevaju da slikom i riječima dočaraju te zle ratne prilike. Zaslužili su, stoga, svaku pohvalu i mogu da budu zadovoljni, jer nisu odradili samo običan novinarski zadatak.
Istine radi, nisu oni bili jedini. U danima ovih ponosnih i teških sjećanja bili smo u prilici da pogledamo igrane i igrano-dokumentarne filmove i da čujemo živu riječ neposrednih učesnika u borbenim dejstvima. Brojni su mediji dali doprinos nezaboravu na tok i posljedice zločina, koji je nad nama izvršio NATO.
Imali smo, tako, prilike da ponovo čujemo riječi boraca koji su branili našu državu, njihovih ratnih komandanata, ali i uspomene običnih ljudi, koji su bili svaka vrsta „kolateralne štete“ milosrdnih ubica.
Ako bi se zanemarile slike koje i dan-danas izazivaju suze, osnovna crta svih ovih kazivanja je unutrašnji mir koji sagovornici ispoljavaju.
Čak i kada pričaju o smrti svojih saboraca, o preživljavanju sopstvenih ranjavanja ili o rušenjima svega oko njih, oni to govore sa zadivljujućim mirom. Jer, kao da je u pitanju bila neka vrsta sudbine. Desilo se nešto što sami nisu željeli, ali su bili naredni da se zlu suprotstave svim svojim snagama.
Čak i kada je neprijatelj bio višestruko brojniji i moćniji, a sâm otpor izgledao besmislen.
Čak i kada su njihovi postupci, kasnije, bivali omalovažavani, a oni sami su trpjeli nezaslužene uvrede i poniženja.
Čak i kada im država, za čiju su slobodu rizikovali svoje živote i zdravlje, nije pružila traženu pomoć u liječenju ili svakodnevnom životu, kakvih je slučajeva (na našu opštu sramotu) bilo i previše svih ovih godina.
Što se tiče naših „prijatelja“ sa Zapada, onih koji su nas „prijateljski“ i „milosrdno“ ubijali, ni nakon dvije decenije — nema ništa novo. Još nismo dočekali pravo izvinjenje zbog zločina koje su počinili, jer, sa njihove strane, i dalje ne postoji priznanje o sopstvenoj grešci i krivici.
Nadamo se da će neka nova generacija njihovih političara smoći pameti da učini taj nužni iskorak i da omogući početak trajnijeg pomirenja. Do tada nam ostaje važan nauk, a to je — da ne vjerujemo nijednoj njihovoj namjeri, ma u kakve oblande bila uvijena. Kada Berlin, Pariz ili London pričaju o stvarima koje se preduzimaju „radi našeg dobra“ — valja se prisjetiti zvuka sirena koje označavaju opasnost od napada iz vazduha.
Zvanični Beograd je obilježavanju ove godišnjice posvetio punu pažnju. Čini se da je aktuelni državni vrh, bez obzira ne retoriku koju nalaže politička realnost, u punoj mjeri postao svjestan svih nauka koje nam je donijela NATO agresija. Simbolički, to je na najbolji način iskazano na vojnoj paradi, zajedničkim ešalonom veterana i kadeta Vojske Srbije. Time je, i formalno, zatvoren dio naše mračne, neposredne istorije, nastale poslije državnog puča iz oktobra 2000. godine — čije su prve, a krajnje nepotrebne žrtve, bili najistaknutiji vojni komandanti Vojske Jugoslavije, dok je čitav lanac njihovih saradnika bio degradiran i ekspresno penzionisan.
Sa druge strane, oficijelna Podgorica se pravila kao da se ništa nije desilo i time je ponovo dala za pravo jednom mlađanom nevladinom aktivisti, koji je, u Ženevi, svoju Crnu Goru predstavio kao državu — koja je bombardovala samu sebe. Aludirao je na odluku vlasti da Montenegro učlani u NATO, ne pitajući svoj narod za mišljenje, jer su znali da je ono suprotno nalogu koji su morali da ostvare.
Brojni dokazi idu u prilog tvrdnjama da, tada započeta NATO agresija, traje do današnjih dana. Istina (i na sreću) — poprimila je miroljubiviju formu, ali joj je suština ostala ubitačna po nacionalne i državne interese našeg naroda. Stoga, u teškoj i svakodnevnoj borbi za nacionalni opstanak i za jedinstvo državne teritorije — obilježavanja događaja iz prošlosti, kao i njihovo puno i istinito tumačenje, imaju posebnu vrijednost.
Rane od NATO agresije su duboke, žive i bolne. Riječi i zapise onih koji o svemu svjedoče iz prve ruke valja, stoga, slušati sa posebnom pažnjom. I naučiti iz njih sve što je neophodno za narodni opstanak i razvoj.
Vrijeme leti. Uskoro ćemo obilježiti četvrt vijeka od NATO agresije.
