Da li iko može da se sjeti nekog nedavnog uspjeha Evropske unije, nekog skupa na kojem je ispoljeno jedinstvo i odlučnost u kretanju naprijed?
Pitanja o kojem je postignuta puna saglasnost i zbog kojeg su briselska birokratija i lideri država-članica „zasukali rukave“ i prionuli na posao. Možda neko i može (za razliku od ovog autora), ali ako bi u tome i uspio vidjelo bi se o koliko malom broju i malo važnih stvari se radi.
Vječito odmeravanje snaga
Svako okupljanje lidera EU, tokom posljednje decenije, obilovalo je sporenjima, podjelama na važne i manje važne članice i vječitom odmjeravanju snaga između evropskih komesara i nacionalnih vođa. Jedno je vrijeme glavna linija fronta bila u dilemi da li će Njemačka postati Evropa (u smislu tradicionalnih civilizacijskih vrijednosti), ili će Evropa postati Njemačka (kao neki vid njene kolonije). Kasniji razvoj događaja je to pitanje potisnuo u drugi plan ostavljajući ga neriješenim.
Lakrdija od „bregzita“
Onda je Velika Britanija odlučila da napusti cijenjeno društvo, što je, pored šoka za evropske pravovjernike, izazvalo bujicu komentara o (ne)sposobnosti evropskih lidera da prihvate realnost i nose se sa izazovima vremena. Oni su, razumije se, bili kritički, ali su takvi morali biti, budući da su pregovori o „bregzitu“ često nalikovali lakrdiji. Traljavost sa kojom su vođeni, njihova dužina i potpuni izostanak spremnosti da se uvaže i odmjere stvarni interesi obje strane, proizveli su velike posljedice. Ne samo po Veliku Britaniju, koja je izgubila premijera, a nije dobila sporazum, već i po cijelu EU, čija je administracija potrošila mandat, a ne zna kako da izabere svoje nove čelnike.
Odluka da se ne odluči
E sad, ta i takva Evropska unija je na nedavnom sastanku svog Savjeta opštih poslova odlučivala o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. I odlučila je da ne odluči.
Iako su prethodno sami ocjenjivali koliko je to pitanje važno (da li je?) i kako nema vremena za dalja odlaganja. U susret tom skupu, ministri spoljnih poslova trinaest zemalja-članica zatražili su od svojih kolega (ostatak do broja 29) da podrže otvaranje tih pregovora kako bi se Zapadni Balkan uveo u evrointegracijske procese i, posljedično, spasio od „malignog“ uticaja Rusije. Inicijator je bila Poljska, a slijedile su je Češka, Estonija, Letonija, Litvanija, Mađarska, Bugarska, Italija, Malta, Austrija, Hrvatska, Slovačka i Slovenija.
Samo po starini
Ta „reprezentacija“ je imala samo dva zvučna imena, jer su samo Italija i Austrija stare članice EU, što je u tekućem odmjeravanju snaga i nametanja interesa od velike važnosti. Jesu oni svi jednako značajni, ali se red po starini u toj kući mora poštovati.
Čak i oni koji su plaćeni da prate rad i poslovanje Evropske unije ne bi lako mogli da grupišu sve njene članice. Da ne spominjemo onu uvredljivu podjelu, nastalu početkom finansijske krize, na uzorne članice i države PIGS (aluzija na svinje) u kojoj su bili neposlušne Portugalija, Italija, Grčka i Španija. Trenutno je aktuelna kritika „Višegradskog kvarteta“, odnosno Češke, Mađarske, Slovačke i Poljske.
Ni Italija ni Austrija ne kotiraju dobro sa ostatkom Unije, a glas drugih članica kao što su Hrvatska, Malta ili baltički trio ne dopire ni do prvih sagovornika. Još kada se sabere da su Francuska i Njemačka na istoj strani samo na riječima, a u sukobu zbog svakog važnijeg pitanja, slika današnje Evropske unije biva jasnija.
Šlajfovanje na Balkanu
Sjeverna Makedonija i Albanija, konačno, nisu dobili taj famozni „datum“ za otpočinjanje pristupnih pregovora. Kako stvari sa pregovaranjem stoje, nisu dobili, ali nisu ni izgubili ništa. Crna Gora i Srbija su sa pregovorima počele prije pet godina i njihova osnovna karakteristika je da teku traljavo.
Crna Gora je blizu toga da „otvori“ svako od „svojih“ 33 poglavlja. To će zasigurno biti predstavljeno kao veliki uspjeh, iako je nakon pola decenije privremeno „zatvorila“ svega njih tri. I to najmanje važnih i najjeftinijih.
Srbija se ljutila povodom posljednjeg Izvještaja o napretku u pridruživanju EU i čini se da su njeni zvaničnici imali jasne argumente, ali briselski kantari su čudna sprava. Hrvatska je pregovarala sa EU šest godina, a Srbija je „otvorila“ tek 16 od ukupno 35 poglavlja za pet godina. Uzgred, Srbija ima poglavlje više, a ono se odnosi na Kosovo i predstavljeno je kao važnije od svih ostalih. Ili, preciznije, kao prvi preduslov za ukupne pregovore.
Konfuziju koja vlada povodom evrointegracija na ovim prostorima, slikovito je na društvenim mrežama opisala rezignirana dama iz Makedonije riječima da je njena Sjeverna Makedonija, kao dio Jugoistočne Evrope, sastavni dio Zapadnog Balkana.
Sreća što svijet ima samo četiri strane, inače bi njenu nesrećnu Makedoniju još više raščerečili.
