Time bi osim planirane otimačine imovine SPC u Crnoj Gori nevladina organizacija CPC dodatno dobila na legitimitetu, budući da je kanonski nepriznata, te da se ne nalazi u liturgijskom jedinstvu ni sa jednom pravoslavnom Crkvom u vaseljeni.
Ovakav scenario bio bi i nedvosmisleni udar na Srbe u Crnoj Gori, čiji je važan oslonac Srpska pravoslavna crkva. Zato zvuči upozoravajuće teza koja se sve glasnije može čuti iz krugova bliskih vlastima, da „država Crna Gora i Srpska crkva ne idu zajedno“, odnosno, kako je to ovih dana formulisao jedan od istaknutih dukljanskih „intelektualaca“, da „ako Crna Gora hoće da opstane kao država, ne može više da trpi ovaj status SPC u Crnoj Gori“.
Slične poruke ukazuju da je za elitu, koja novocrnogorski identitet doslovce gradi kao antipod srpskog, neprihvatljivo i samo postojanje SPC kao organizacije, čija je misija, „da propagira srpstvo“ i „negira etničku, kulturnu i svaku drugu posebnost Crnogoraca“, ili kako je to Đukanović u Nikšiću definisao, da „čuva infrastrukturu velike Srbije“.
Kako trenutno stvari stoje, dukljanski prvaci podržani crnogorskim predsjednikom sada najavljuju „burno ljeto“, jer predviđaju da SPC neće tako lako predati imovinu kojom, uzgred, raspolaže već punih 800 godina... A među njima nije malo ni onih koji priželjkuju ukrajinski scenario.
Analitičar Boško Vukićević primjećuje da se nakon Đukanovićeve izjave o obnovi autokefalije osim „dežurnih promotera dukljanskog ultranacionalizma“, sve više pojavljuju i „neki režimski mediji koji zagovaraju tezu da se u slučaju ’obnove CPC‘ treba osloniti upravo na ’ukrajinski model‘“.
U tim krugovima crnogorski predsjednik se, kako dodaje, smatra nespornim autoritetom, ali i „multipraktikom“ koji, iako deklarisani ateista, može zadirati i u striktno religijska pitanja i rešavati ih po volji dukljanskih ideologa.
„Još uvijek nije poznato da li se Đukanović, po ugledu na Petra Porošenka, već nezvaničnim kanalima obratio Vaseljenskom patrijarhu zahtjevom za autokefaliju. Ali ako je do toga i došlo i pored pogubne greške u ukrajinskom slučaju, mala je vjerovatnoća da bi carigradski patrijarh imao blagonaklon stav prema takvom zahtjevu. Uostalom, nedavno je patrijarh Vartolomej izjavio da ukrajinski i crnogorski slučaj nijesu povezani, čime je implicitno nagovijestio svoj stav“, kaže Vukićević za Sputnjik.
Međutim, čak i kada se izuzme stav carigradskog patrijarha u crnogorskom slučaju, ovaj analitičar upozorava da je insistiranje promotera tzv. CPC na ukrajinskom primjeru školski primjer političke kratkovidosti, jer je ovdašnja Ukrajina upravo simbol anarhije u crkvenom životu.
„Sâm patrijarh Vartolomej je nedavno i nakon dodjeljivanja tomosa izjavio da ’nikad nije bilo Kijevske patrijaršije, niti ona sada postoji u Ukrajini“. Istovremeno je ’počasni patrijarh‘ nove ukrajinske crkve Filaret Denisenko istakao da on ’ne priznaje tomos o autokefaliji‘. Ukratko, situacija u crkvenom životu Ukrajine je prilično nejasna i haotična i niko racionalan ne bi ovu zemlju uzeo kao primjer rešavanja problema“, kaže Vukićević.
Sa druge strane, sagovornik Sputnjika smatra da je Đukanović svojim nedavnim agresivnim nastupom najavio neku vrstu pohoda na pravoslavlje u Crnoj Gori.
„Izvjesno je da je nakon pustošenja crnogorske industrije i prirodnih bogatstava jedino ostala crkvena imovina koja nije mala. Imajući u vidu da je Milo tokom svoje višedecenijske vladavine pokazao da je zgrtanje bogatstva i moći njegova jedina religija i ideologija, očekivano je da će i u ovom slučaju i bez obzira na goleme rizike, slijediti svoju prirodu i od otetog crkvenog zemljišta i svetinja pokušati praviti kockarnice i biznis centre. S druge strane, onaj dio svetinja koji nije dovoljno atraktivan za režimski biznis, bio bi predat na upravljanje tzv. CPC, ili iznajmljivan po potrebi različitim crkvenim organizacijama“, strahuje Vukićević.
Sagovornik Sputnjika ipak vjeruje da su minimalne šanse da se takav nauk realizuje i pored najavljene strategije haosa, čiji bi krajnji rezultat bilo otimanje crkvene imovine.
„Prvi razlog za to vidim u nemoći promotera tzv. CPC, tj. njihovoj malobrojnosti, ali i činjenici da su i oni mahom poput sopstvenog vrhovnika — ateisti. Drugi razlog je u Đukanovićevom nerealnom očekivanju od poluga moći u ovom slučaju. Naime, istina je da su one uvijek iskazivale lojalnost Đukanoviću, ali treba imati u vidu da i među njima ima dosta vjernih ljudi koji nijesu spremni s pendrecima jurišati na svetinje.“
„Treći i osnovni razlog za propast kleptokratskog projekta vidim u snazi i istrajnosti vjernika SPC u Crnoj Gori. Mislim da oni neće dozvoliti otimanje svetinja i da će ih ’braniti golim životima‘, kao što su već najavljivali neki velikodostojnici“, zaključuje Vukićević.
