Milo Đukanović izgleda nije bio obaviješten da su održani izbori za Evropski parlament i nije razmišljao o njihovim političkim posljedicama. Posebno prema državama koje, još, gaje makar i krajnje udaljenu nadu da bi mogle postati članica EU.
On je, naime, ponovio zahtjev da EU što brže ovaj prostor stavi pod svoj neposredni uticaj, jer će u suprotnom to uraditi neko drugi. Poznato je da on misli da najveću opasnost predstavlja Rusija, koja je tradicionalni prijatelj Crne Gore i jedan od važnijih poslovnih partnera njene privrede i stanovništva. Pored njenog, „maligan“ je i uticaj Kine, zahvaljujući čijim kreditima i korporacijama se gradi čuveni auto-put, kao Milova investicija stoljeća.
Stabilnost Zapadnog Balkana, prema rečima Đukanovića, zavisi od potrebe da Srbija što prije prizna Kosovo kao nezavisnu državu i to, kako reče, po „Badinterovoj formuli“. Dalji razvoj političkih prilika treba zasnivati na iskustvima mirovnog sporazuma iz Dejtona, koji je (nova Milova umotvorina) zaustavio velikosrpski nacionalni projekat, pa taj nauk valja primjenjivati i ubuduće.
Ovi recepti za budućnost Balkana dolaze od političara koji je gotovo tri decenije na vlasti, pa bi morali imati neku težinu. Makar iz poštovanja prema godinama njegove vladavine.
Ali, uvijek treba imati na umu činjenicu da u tim godinama postoje najmanje dva Mila Đukanovića.
Prvi, kada je kao predsjednik Vlade Crne Gore bio za zajedničku državu sa Srbijom, kada je zdušno pomagao životno ugrožene Srbe iz drugih republika i kada se lavovski borio protiv (mrskog) Zapada, koji nam je uveo neljudske sankcije i često život činio gotovo nemogućim. Radio je to i nezakonitim sredstvima, prije svega švercom, koji je na početku bio iznuđen, da bi kasnije postao njemu omiljen način privređivanja.
Drugi, ovaj današnji, na glavu premetnuti Milo, postaje 1996. godine, kada ga američki Stejt department stavlja pod punu kontrolu prijeteći da će, u suprotnom, biti krivično gonjen zbog šverca cigareta preko Jadrana za Italiju.
Milo Đukanović, razumije se, ima pravo da se brani kako misli da je najbolje, ali i obavezu da nosi krst sopstvene sudbine. Za ovu je priliku važno uočiti da ovaj „drugi“ Milo ne zna šta je radio „prvi“. Ne da se ne sjeća, već stvarno ne zna. Nevolja vezana za njegov nedavni nastup je poziv na „Badinterovu formulu“ i Dejtonsku konferenciju u kontekstu obaveze Srbije da prizna Kosovo.
Zaključci Badinterove komisije u okviru konferencije o bivšoj SFRJ pod predsjedništvom britanskog diplomate, lorda Pitera Karingtona, doneseni su 1991. godine. Konferencija u Dejtonu bila je krajem 1995. godine. Oba događaja, dakle, za vrijeme „Mila Prvoga“. Ni u jednom od njih on nije učestvovao, a ni kasnije nije pokazivao volju da se upozna sa njihovim odlukama i posljedicama. Tada mlađani i veseli crnogorski premijer je imao druga posla. Zanimljivija i korisnija.
Badinterova komisija je imala zadatak da odgovori na pitanje da li, shodno povelji UN, pravo na otcjepljenje imaju konstitutivni narodi ili republike, posebno imajući u vidu one čiji je sastav, po njihovim ustavima, višenacionalan.
Hrvatska je tada bila ustavno određena kao država Hrvata i Srba, a Bosna i Hercegovina kao zajednica ravnopravnih Srba, Hrvata i Muslimana, potonjih Bošnjaka. U poznatoj prevari koju je tadašnji predsjednik Francuske Fransoa Miteran priredio predsjedniku Srbije, Slobodanu Miloševiću koji se unaprijed obavezao da će prihvati nalaze ovog (do tada) uglednog pravnika, izrodio se protivpravni, ali zlehudi zaključak.
Umjesto odgovora na postavljeno pitanje, Badinter je konstatovao da se SFR Jugoslavija nalazi u procesu „disolucije“ (rastakanja, nestanka…), a da se on odvija po granicama šest jugoslovenski republika. „Badinterova formula“, red bi bio da Milo to više nauči, nesumnjivo ide u prilog tvrdnjama Srbije da je Kosovo i Metohija sastavni dio njene državne cjeline.
Jednako neznanje je „Milo Drugi“ pokazao pozivajući se na dejtonsku mirovnu konferenciju. Ona nije „obuzdala“ velikosrpski nacionalizam, kako on nezgrapno tvrdi, već je, kao osnovni uslov za prestanak rata, uvažila državne interese Srba u BiH, dajući im kolektivna prava na nivou države i poseban državni entitet u vidu Republike Srpske. Jedini „velikodržavni projekat“ koji je tada bio zaustavljen bio je težnja muslimanske (islamske) većine da potčini Srbe i Hrvate po formuli: jedan čovjek, jedan glas.
Konačno, mnogo gore i opasnije od Milovog dokazanog neznanja jeste njegovo olovno ćutanje o projektu Velike Albanije, za koju se najdirektnije i svakom prilikom zalaže upravo njegov sabesjednik Hašim Tači. U kartama tog projekta nalazi se i gotovo trinaest odsto državne teritorije Crne Gore. Velika Albanija je jedini projekat koji ugrožava mir i stabilnost ne samo ovog regiona već cijele Evrope. Ali, o njemu Milo ne progovara. Neko namjerava da kida dijelove države, a njen predsjednik ćuti i pravi se da ništa ne vidi.
