Međutim, novina u strategiji zvanične Podgorice u poslednje vrijeme je da crnogorski čelnici sve manje govore o ispunjavanju evropskih standarda, a sve više apostrofiraju potrebu da zemlje Zapadnog Balkana, a prije svega Crna Gora, u Evropsku uniju moraju biti primljene „zbog geopolitičkih razloga“.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović taj zahtjev opravdava činjenicom da se na Balkanu trenutno vodi „strateška politička borba“ koju personifikuju dva moćna pokreta: prvi koji predvode vlade koje žele svoje zemlje kao članice EU i NATO-a i drugi koji se tome protivi, a podržan je od zemalja poput Kine, Rusije i Turske.
Poruke crnogorskog šefa diplomatije Srđana Darmanovića takođe su na istom fonu. On tvrdi da će „EU morati da posmatra proširenje, osim kao politiku koja ide u susret standardima, i kao geopolitičko pitanje“. Po logici crnogorskih prvaka, sada još jedino preostaje otvoriti oči uspavanoj evropskoj i evroatlantskoj zajednici, kako bi ta ideja bila realizovana.
Analitičar i građanski aktivista Luka Radonjić takođe primjećuje da se retorika Podgorice na temu evropskih integracija sve više od ispunjavanja standarda i zatvaranja pregovaračkih poglavlja sa EU premješta na teren „visoke politike“.
„Izvještaj Evropske komisije za Crnu Goru ili kako ga dio javnosti zove ’nokaut izvještaj‘ zapravo je samo pismenim putem i na stranom jeziku potvrdio ono što znamo i razumijemo i na našem srpskom: da je stanje u Crnoj Gori katastrofalno. Međutim, u susret ovom izvještaju tokom nekoliko posljednjih mjeseci više puta su se čule Đukanovićeve izjave upućene zvaničnom Briselu, koje se kreću od upozoravajućeg do kritičkog tona Zapadu, od ’ako nas vi nećete‘… i ’postoje i druge zainteresovane strane za saradnju‘, do toga da ’Rusija ima aspiracije na Balkanu, a vi nam i dalje držite poluzatvorena vrata‘“, kaže Radonjić za Sputnjik.
On s ironijom primjećuje da ne znači da je vladajući DPS u potpunosti odustao od već čuvene „implementacije evropskih standarda“, koja zasad ostaje samo na rečima.
„Ne možete odustati od nečega što nikada niste suštinski ni željeli. Uspostavljanje evropskih standarda, posebno u dijelu koji se odnosi na pravosuđe, do temelja bi uzdrmalo Đukanovićev sistem vladavine, zato on i ne ide ka ispunjenju standarda, već pokušajem da pitanje pristupanja EU upakuje kao geopolitičko pitanje, želi da ’kupi ulaznicu kod tapkaroša‘, po ugledu na Rumuniju i Bugarsku, u krajnjem — da od Evrope dobije ono što je dobio svojevremeno od Vašingtona — poziciju na Zapadu i da mu žmure na jedno oko“, smatra Radonjić.
„Turska karta“ u Milovoj partiji sa EU
Sagovornik Sputnjika ipak naglašava da ni pokušaj vlasti u Podgorici da Crnu Goru predstave kao branik evroatlantskih vrijednosti na Balkanu nije u potpunosti iskren, što se najbolje očituje kada je u pitanju odnos Crne Gore i Turske.
„Zvanični podaci s kraja prošle godine govore da su turski državljani osnovali 2.097 firmi u Crnoj Gori. Podsjećanja radi, 2015. godine bilo je registrovano svega 29 privrednih subjekata čiji su osnivači Turci. Putem sredstava javnog informisanja saznali smo da u Crnoj Gori postoje čitave agencije koje su na usluzi turskim državljanima, da se što lakše i brže adaptiraju na život u Crnoj Gori. A Podgorica i Ankara su nedavno postale ’gradovi pobratimi‘.“
„U podgoričkoj osnovnoj školi ’Oktoih‘ organizovana je proslava praznika države Turske, a u prisustvu uprave škole, zvaničnika turske ambasade i turskih investitora, djeca su igrala trbušni ples, što u simboličkoj ravni samo potvrđuje ono što je prisutno i u ekonomskoj — veliki povratak Turske na Balkan. Ukoliko Đukanović odnos sa Turskom koristi u taktici sa EU, to će svakako imati svoju cijenu, kao uostalom i svako geopolitičko ’kockanje‘ sa silama koje imaju ekspanzionistički karakter, kao što je to istorijski slučaj sa Turskom“, upozorava Radonjić.
Poigravanje sa Badinterovom formulom
U geopolitičko pakovanje crnogorskih evroatlantskih integracija ušlo je i kosovsko pitanje. U nastojanju da ide niz dlaku promoterima kosovske nezavisnosti, crnogorskom predsjedniku se nedavno omaklo „kreativno tumačenje“ zaključaka Badinterove komisije, po kojoj, da podsjetimo, granice država, odnosno, bivših republika SFRJ „postaju granice zaštićene međunarodnim pravom“ i koje se, kako je precizirao, „ne mogu mijenjati, osim uz slobodno postignut dogovor“.
Ipak, iako je crnogorski predsjednik u tom smislu mnoge u regionu doveo u nedoumicu, kazavši da se kada je u pitanju rešavanje kosovskog problema zalaže za primjenu Badinterove formule (dakle, avnojevske granice po kojima Kosovo i Metohija predstavljaju pokrajinu u sastavu Srbije), Radonjić upozorava da se tu nikako ne treba zavaravati, te da je Đukanovićev odnos po pitanju Kosovske nezavisnosti kristalno jasan.
„Kao što je početkom devedesetih godina Đukanović zagovarao ispravljanje avnojevskih granica nazivajući ih dijelom ’priučenih boljševičkih kartografa‘ i to na Televiziji Crne Gore 1991. godine (baš u godini Badinterove komisije), tako se danas zalaže da one budu okvir za dogovor Srbije i albanskih lidera sa Kosova. Kao što je nekada retorikom o odbrani suvereniteta Srbije na Kosovu i kritikom albanskih političara kao mladi političar u džemperu pokušavao da se probije u ogromnoj gužvi njemu sličnih i obezbijedi srpske glasove, tako i danas sklapanjem dilova sa kosovskim Albancima i apsolutnom političkom podrškom njihovim zahtjevima ide protiv suvereniteta Srbije, sa namjerom da ne izgubi podršku albanskih stranaka u Crnoj Gori“, tvrdi Radonjić.
„Na nedavno održanim izborima u Tuzima na kojima je DPS poražen, a posebno na proslavi pobjede sa simbolima UČK, Albanci su mu jasno stavili do znanja ko je tu šef. Njegovo paktiranje sa Prištinom, Tiranom i Ankarom rezultat je namjere da postigne veliku glasačku mobilnost manjina i manjinskih stranaka, kako bi na narednim izborima sačuvao vlast, jer mu sve više opada povjerenje u pravoslavnom biračkom tijelu, a zahvaljujući najnovijim potezima protiv crkve, vjerovatno će još i više“, predviđa naš sagovornik.
