Džaferija mnogi smatraju nesumnjivim liderom balkanskih Albanaca s kraja 20. i početka 21. vijeka. Na javnu političku scenu stupio je u trenucima kad je Makedonija bila na istorijskoj prekretnici i kad joj je od ponašanja albanske manjine bukvalno zavisio goli opstanak.
Džaferi je bio kosovski đak, koji je većinu života i profesionalne karijere proveo u Prištini, da bi nakon povratka u rodnu Makedoniju (Tetovo) počeo uporno da se zalaže za „nužnost drugačijeg tretiranja Albanaca“ u toj zemlji.
Agitovao je da albanski jezik postane zvanični u Makedoniji, kao i za prilagođavanje makedonskog obrazovnog sistema albanskoj zajednici. Iz Džaferijeve retorike i javnih nastupa izrodiće se i prvi veći incident, koji će biti inicijalna kapisla krvavim međuetničkim sukobima u Makedoniji 2001. godine, kada su se sukobile snage Albanske nacionalne armije (ANA) sa makedonskim snagama bezbjednosti.
Ova kriza je okončana potpisivanjem mirovnog sporazuma u Ohridu 13. avgusta 2001. godine između makedonske Vlade i predstavnika Albanaca u Makedoniji, pri čemu je Arben Džaferi bio jedan od dvojice potpisnika sa albanske strane.
Ohridski sporazum je doveo do korjenite promjene makedonskog Ustava, što je bio jedan od ključnih ciljeva Džaferijeve političke karijere. Tim ugovorom širom su otvorena vrata za potpuno i suštinsko izjednačavanje albanske manjine sa Makedoncima.
Albanski jezik je postao službeni u makedonskim državnim organima i institucijama, u aktuelnoj makedonskoj Vladi su gotovo polovinu ministarskih mjesta dobili Albanci, dok je broj zamjenika i pomoćnika ministara, kao i direktora javnih preduzeća postao impozantan.
Albanci su takođe dobili i dva albanska univerziteta u Tetovu, drugi kanal nacionalne televizije, kao i svoja glasila, pozorište, izdavačke kuće…
Arben Džaferi važio je za najuticajnijeg lidera Albanaca u Makedoniji, a iz politike se povukao 2007. godine, nakon što je 12 godina proveo na čelu Demokratske partije Albanaca (DPA). Kao počasni predsjednik DPA umro je 2012. od posledica moždanog udara.
