Posle rata u koji ulazi Amerika, više ništa neće biti isto

© AP Photo / Mass Communication Specialist 3rd Class Amber SmalleyAmerička vojska u Arabijskom moru, na putu prema Persijskom zalivu
Američka vojska u Arabijskom moru, na putu prema Persijskom zalivu - Sputnik Srbija
Pratite nas
Ludilo. Samo tako se može opisati opsežna kampanja u Vašingtonu uperena protiv Irana. Za razliku od prethodnih, cilj aktuelne jeste vojna intervencija. Rat! I to ne bilo kakav rat. Već rat koji će promeniti sliku sveta. Posle ovog rata više ništa neće biti isto.

„Neko na Zapadu smatra da sramotu može oprati samo novi pobednički rat.“

Sergej Karaganov

Zainteresovanost SAD za Iran povećava se tokom Drugog svetskog rata. Vašington je pomogao Iranu 1946. godine da povrati kontrolu nad Autonomnom Republikom Azerbejdžan (Persijski Azerbejdžan) i Kurdskom Republikom Mahabad. Pod pritiskom Trumana, Staljin je pristao na povlačenje vojnih snaga iz tih oblasti.

Sedam godina kasnije CIA je organizovala državni udar i u operaciji „Ajaks“ svrgla vladu Mohameda Mosadeka, zamenjujući je apsolutističkim režimom Reze Pahlavija. Iz dva razloga: prvi se ticao pristupa naftnim poljima (čuvena Anglo-iranska naftna kompanija), a drugi geopolitičkog okruživanja Sovjetskog Saveza sa juga. I to je trajalo do 1979. godine, do izbijanja Islamske revolucije i povratka Homeinija.

Od tada je Iran označen kao „ljuti neprijatelj SAD“, „strateška pretnja“, kako reče Donald Tramp, Iranci su „fanatični i opasni“. Već četiri decenije Teheran je pod nekim vidom američkih sankcija, a SAD nisu propuštale priliku da podrže svakog regionalnog aktera koji je ulazio u konfrontaciju sa Iranom. Tako im je saveznik postao i Sadam Husein početkom osamdesetih. Posle se odmetnuo, pa su ga obesili četvrt veka kasnije. Međutim, iako je kriza u odnosima trajala, malo kome je u SAD padalo napamet da rešenje potraži u ratu.

U tom kontekstu stvari se menjaju od 2010. godine i donošenja nove „Strategijske koncepcije NATO-a 2020“.

© Sputnik / Aleksandar MilačićDr Dušan Proroković
Dr Dušan Proroković - Sputnik Srbija
Dr Dušan Proroković

Američke snage su već locirane u Iraku i Avganistanu, Turska u tom trenutku predstavlja stabilnog saveznika, a računa se na podršku Izraela i Saudijske Arabije. Počinje „davljenje Irana“.

Ipak, ispostavilo se da je Iran krupan, prevelik zalogaj. Rad sa iranskom dijasporom, finansiranje opozicije, podizanje paravojske u Baludžistanu, pokušaji organizacije „teheranskog proleća“ i svrgavanja sa vlasti iranskih saveznika, poput Bašara Asada — završavaju se neuspehom. Iranske institucije se pokazuju čvršćim nego što je procenjeno, a protivljenje Kine, Rusije i EU novoj destabilizaciji na Bliskom istoku postaje sve izraženije.

Zato je Obama bio prinuđen da „spusti loptu“ i učestvuje u pregovorima „Iran — 5 plus 1“, koji su rezultirali sporazumom iz jula 2015. I koji je danas faktički „mrtav“. Zapravo, SAD nikada nisu pokazale suštinsku zainteresovanost da bude u potpunosti primenjen.

Bez primene sporazuma, nema ni rešenja političkim putem. Ostaje druga opcija — rat!

Prateći dešavanja od proleća prošle godine do sada, reklo bi se da SAD spremaju rat. Sličnosti sa „kosovskim scenarijem“ su ogromne. Najpre je Teheran jednostrano optužen za nepoštovanje sporazuma, a zatim su ispostavljeni nemogući uslovi. Majk Pompeo je zatražio potpuno obustavljanje nuklearnog programa (prestanak obogaćivanja uranijuma, obavezivanje da neće proizvoditi plutonijum, momentalno gašenje reaktora za tešku vodu), otvaranje svih vojnih baza za inspekcije, prestanak razvoja raketnih sistema i bespogovorno zaustavljanje svake podrške saveznicima u regionu (Bašar Asad u Siriji, šiitske organizacije u Iraku, Hezbolah u Libanu, Huti u Jemenu, Hamas u Palestini).

Zahteva se odricanje od aspiracije da Iran ikada više bude regionalna sila. Namenjena mu je uloga „male države“. Sa svim posledicama koje takav status donosi. Iranski šef diplomatije je kratko odgovorio: „Iranci su milenijumima odolevali, a svi agresori su nestali. Pokušajte sa poštovanjem — to uspeva.“ Da je bilo želje za poštovanjem, ne bi bilo „Pompeovog ultimatuma“.

Završnica se upravo odigrava: razmeštaju se vojne snage u Persijskom zalivu, tamo je nosač aviona „Abraham Linkoln“, tamo su strateški bombarderi B-52, svaki dan se šalju zapaljive poruke. Čeka se samo povod. Neki „zalivski Račak“. I onda — nastaje ludilo!

Iranski ministar spoljnih poslova Džavad Zarif sa iračkim kolegom Muhamedom Alhakimom - Sputnik Srbija
Iran predlaže državama Persijskog zaliva pakt o nenapadanju

Optimistični američki komentatori, osvedočeni lobisti vojno-industrijskog kompleksa i naftaških korporacija kažu da ludila neće biti. Frontalno bombardovanje (500 raketa već prve večeri), plus oslanjanje na izraelske i saudijske snage i Iran će biti paralisan posle nekoliko dana. Po običaju, svesno se zanemaruju tri stvari.

Prvo, niko u svetu neće sedeti skrštenih ruku. Rat protiv Irana ima potencijal da preraste u sukob globalnih razmera. Kina je najveći uvoznik iranske nafte, za Rusiju je destabilizacija „centralnoazijskog mekog trbuha“ noćna mora, Indija strepi od sekundarnih posledica u Pakistanu, Turska od troškova još jednog rata na granici, Evropa od miliona izbeglica koji će nahrupiti, a ceo svet od povećavanja cena energenata.

To je jasno većini, SAD neće pratiti u ovome ni ozbiljniji saveznici iz NATO-a. Uostalom, Španija je već povukla fregatu koja je bila deo američke borbene udarne grupe. Uz Vašington će ostati Albanija, Crna Gora i još poneko.

Drugo, Iran će se braniti svim sredstvima, uključujući i instrumentalizaciju saveznika u regionu, od Jemena, preko Iraka, do Libana. Zapaliće ceo Bliski istok.

Treće, ako SAD žele pobedu, onda moraju okupirati Iran. To naglašava Patrik Bjukenen: „Ako bismo želeli da u Teheranu nametnemo režim koji bi nam više odgovarao, morali bismo to da učinimo na isti način kao što smo učinili sa Nemačkom i Japanom nakon 1945. godine ili sa Irakom 2003.“

Amerikanci za tako nešto nisu sposobni. Sa jedne strane, za to im nedostaju i saveznici, i novac, i politička podrška. Sa druge strane, Iranci će pružiti neverovatan otpor.

Još je davno pisao legendarni Omar Hajam:

Pet-šest zlikovaca opsenjuju mase,

I s četom kenjaca drže je uza se.

Ti svog posla gledaj  neka uživaju,

Kao što uživa za koritom  prase.

Pružanje otpora nasilnicima je deo tradicije, neprihvatljivo je „uživati za koritom“ dok te napadaju: čovek se ne može rukovoditi „prasećom logikom“.

Kada su pitali Abasa Kijarostamija zašto nije pobegao iz Irana 1979. godine, odgovorio je:

„Kada uzmete drvo koje je ukorenjeno u zemlji i prebacite ga sa jednog mesta na drugo, drvo više neće donositi plodove. A i ako se to dogodi, plod neće biti onoliko dobar koliko je bio na svom izvornom mestu. Ovo je pravilo prirode. Mislim da bih, da sam napustio svoju zemlju, bio isti kao i drvo.“

Iranska raketa - Sputnik Srbija
Iran: Nećemo se predati, makar nas bombardovali!

Ovaj pristup je kasnije pretočio u nekoliko dijaloga u „Ukusu trešanja“, za koji je dobio „Zlatnu palmu“. To je filozofija Iranaca, duboko ukorenjena u persijskoj kulturi. Američka pešadija se neće sukobiti sa iranskom vojskom, već sa motivisanim iranskim narodom. Takav rat bi mogao da traje godinama, sa nesagledivim posledicama.

Pre svega za same Sjedinjene Države, koje bi iz cele priče izašle kao teški gubitnici. Ali tokom godina rata, koji bi najpre zahvatio Bliski istok, a zatim moguće i zapadnu Evroaziju, izgubio bi ceo svet. To bi se odrazilo na svetsku ekonomiju, uticalo na svakog pojedinca, pokrenulo nove izbegličke kolone, otvorilo brojne zamrznute konflikte, uz stravična materijalna razaranja i gubitke brojnih života.

Svi ćemo postati taoci američkog ludila. Ili tačnije — ludila centara moći okupljenih oko američkog vojno-industrijskog kompleksa i naftaških korporacija. I onog dela političke elite koji misli da se dosadašnji porazi mogu anulirati samo novim velikim pobedničkim „ratom“.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala