Prva je odnos prema Kosovu i Metohiji. Nijedna politička ponuda koja bi sadržavala potpuno i bezuslovno odricanje od ove južne srpske pokrajine ne bi mogla računati na prođu na političkom tržištu Srbije.
Zahvaljujući depešama Vikiliksa saznali smo da i one garniture političara Srbije, kojima u stvarnosti nije bilo baš nimalo stalo do očuvanja države kojoj su bili na čelu, nisu smjele krenuti putem otvorene izdaje. Umjesto toga, tražile su da se stvore takve „nove realnosti“, koje će pokazati da je ta „stvar“ odavno izgubljena.
Stanje na Kosmetu veoma je složeno i nepovoljno za Republiku Srbiju. Međunarodni pritisak je jak i ne mijenja smjer svog djelovanja. U pravilnim ciklusima (kada procijene da im je to od koristi na unutrašnjem planu) naši „zapadni prijatelji“ dodaju nove uslove i pojačavaju pritiske.
Da bi sve bilo još nepovoljnije, sa albanske strane nema sagovornika za bilo koju normalnu temu, a kamoli za suštinski dijalog koji bi uvažio prava i Srba i Albanaca. Toliko potreban sporazum Srba i Albanaca, bez kojeg nema mira i stabilnosti na Balkanu, nije ni na vidiku.
S druge strane, politički dijalog unutar Srbije o načinu rješavanja kosmetskog problema, nije odmakao od početne, emotivne i političko-interesdžijske faze.
Taj dijalog nije racionalan, opterećen je mitovima i predrasudama, a oslobođen poznavanja realnih činjenica. No, ruku na srce, on drugačiji i ne može biti. Mitovi i legende možda ne nose suvu istinu u sebi, ali imaju snagu da pokreću ljude, a to je već faktor realne politike.
Običan svijet nije dužan da sagledava sve uglove kosmetskoga rašomona, ali njegovi politički lideri jesu obavezni da to rade. Strpljivo, složno i posvećeno, ukoliko žele da ostanu na političkoj sceni. Jer, kolektivni odnos Srba prema Kosovu i Metohiji je politička konstanta sa jasnim smjerom i velikom težinom.
Druga vrijednost koju Srbi doživljavaju kao stalnu jeste ljubav prema Rusiji.
Tokom istorije su se mijenjale okolnosti i forme, ali suština osećaja da su u pitanju dva bratska naroda, spojena nizom sudbinskih veza, ostajala je nepromijenjena. Stoga je iluzorno očekivati da bi bilo koja vlada, posvećena interesima svoje države, pod bilo kakvim pritiskom ili ucjenom mogla uvesti neke kazne Rusiji, ili se priključiti međunarodnoj hajci koja se protiv nje godinama neosnovano vodi.
Treća konstanta bi se, uslovno, mogla nazvati — težnja ka sabornosti. Ona je dokazana prilikom raspada SFR Jugoslavije, kada je Srbija kao matična država pomagala, branila i čuvala dijelove svog naroda koji su bili zatočeni u njima stranim i mrskim novim državama. Tadašnja vlast Srbije nije od opozicije trpjela kritike što pomaže Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, već što im ne pomaže više i djelotvornije. To se kasnije nastavljalo kroz specijalne veze i saradnju sa Republikom Srpskom.
Trenutni odnosi Srbije sa Crnom Gorom, onom oficijelnom, koja ima zadatak da bude „kamen u cipeli Srbije“, ne potvrđuju ovu tezu. Ali je u suštini ni ne osporavaju.
Rusi i Srbi su i dalje najprisutniji turistički gosti, a tu su jer ih ništa ne ugrožava ili potcjenjuje. Ona većinska, prava Crna Gora, ostala je dosljedna svojoj tradiciji po kojoj su Srbi i Rusi u Crnoj Gori svoji među svojima.
Istina, ostane gorak ukus kada se prisjetimo finalnih utakmica u košarkaškoj ABA ligi. Šest Afroameriknaca u dresu „Budućnosti“ nadmetalo se protiv četiri Afroamerikanca u dresu „Crvene zvezde“, a ostrašćeni Srbi i Crnogorci na tribinama i u čoporu koji im je obezbjeđivao brojčanu prevagu, međusobno su se pljuvali i vrijeđali. Pred takvim je besmislom svako objašnjenje suvišno.
Dvojica srpskih političara, Milorad Dodik i posebno Aleksandar Vučić, prepoznali su ove političke konstante i svoje djelovanje uskladili sa njima. Stoga i uživaju popularnost i povjerenje kod najvećeg broja svojih državljana.
Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, na hvale vrijedan način se bori za interese svoje države i savlađuje sve brojnije prepreke na tom putu.
Podrška građana takvoj politici je nesumnjiva. Neuporedivo je više onih koji podržavaju, od onih koji se protive njegovoj politici. Ali, nije sve ni u masovnosti i broju okupljenih građana. Ovdje se radi i o odgovornosti. Što veća podrška, to veća odgovornost. Kako za vlast tako i za opoziciju.
I to je konstanta, ali više ne samo srpske već politike uopšte.
