Epizoda 9: Ruski ratni reporter u Aberdarevoj (video)

Pratite nas
Prvi tomahavk koji je doleteo u Beograd pao je meni na glavu. U Beogradu sam odrastao drugi put u životu. A u tom trenutku imao sam već 29 godina i nisam bio klinac, seća se novinar Jevgenij Baranov, koji je u vreme agresije NATO-a na Jugoslaviju bio dopisnik ruske televizije.

U Srbiju je stigao kao jedan od više desetina ruskih ratnih izveštača. Bio je svedok mnogih tragičnih momenata. Aleksinac je bio jeziv, u Nišu užas koji se teško može zamisliti. U Beogradu tako nešto ipak nije očekivao.

„U Beogradu smo nekako navikli na misao da će najverovatnije gađati zgrade i da se neće dogoditi ništa strašno“, priča Baranov za Sputnjik.

Priseća se i noći u kojoj se dogodilo bombardovanje zgrade RTS-a, 23. aprila u dva sata i šest minuta. NATO ju je gađao kao „legitimnu metu“, s objašnjenjem da je propagandno oruđe autoritarnog režima.

„Za udar smo saznali praktično odmah. Bili smo ovde 20-25 minuta pre nego što su ovo mesto pogodili… Bili smo kod Kluba književnika kad se to desilo, a samo što smo ovde bili i pričali sa ljudima. Zato je prva misao bila — šta je sa ljudima.“

NATO agresija 1999. Beograd - Sputnik Srbija
Žrtve NATO agresije — i dve decenije kasnije

U napadu je poginulo 16 radnika te televizije, a još 16 je povređeno. Najmlađa žrtva, pomoćni tehničar Darko Stoimenovski imao je 25 godina, najstariji urednik programa Tomislav Mitrović 61.

„Nismo znali nikog od ljudi koji su radili emisiju i poginuli. Kasnije su mnogo pričali o tome ko je kriv, zašto ih nisu povukli iz zgrade. Za mene je to od početka bio zapanjujući cinizam“, kaže Baranov i dodaje da je bombardovanje Jugoslavije „definicija cinizma po Vikipediji“.

Kako kaže, nemoguće je nabrojati sve primere cinizma ako se 78 dana cinično uništava jedna zemlja.

A za razliku od većeg dela zapadne javnosti, u ruskoj su mučne scene razaranja i ljudskih žrtava nailazile na opštu osudu, ali i često budile bolna sećanja.

„Potresao me je jedan starac kod bombardovane zgrade MUP-a, još se dimila, bilo je rano jutro. On je očigledno bio ratni veteran, jer je nosio neko ordenje. Stajao je i gledao sve to. Sećam se tih očiju i zapamtiću te oči za ceo život. To je prizor koji je i u nama probudio čudno osećanje da prepoznajemo znak za uzbunu, tu sirenu, jer on je bio učesnik rata, a mi smo unuci. To je bila najjača slika, a još ju je i kamerman snimio: u krupnom planu ratni veteran koji plače kod zgrade koja se ruši i dimi je verovatno najjača slika za sve to vreme“, seća se ruski novinar.

Jevgenij Baranov, danas komentator Prvog kanala, prošao je i mnoga druga žarišta i ratišta, između ostalog Čečeniju i Avganistan…

„Možda zvuči cinično, iako to ne bih želeo, ipak, Kabul, a zna se kako je tamo bilo, Kabul nije Beograd…Bio je nešto što je više nemoguće. Zato što se ne slažu avioni, bombardovanja, bombe, sirene za uzbunu, sistemi PVO sa letnjim kafeima i ljudima koji sede u centru evropske prestonice“, kaže on.

Pored brojnih reportaža, Baranov je snimio i nekoliko dokumentarnih filmova, uključujući i dva koji se odnose na Jugoslaviju: Milosrdni anđeo i Kosovo — Kraj. Osuđeni na progonstvo. Uz jedan od njih stajalo je upozorenje: ne očekujte objektivnost i nepristrasnost.

NATO bombardovanje Beograda - Sputnik Srbija
Ko se plaši filma o bombardovanju RTS-a

„Film je rađen pod utiskom onog što se dešavalo 2004, a što sam video svojim očima. A od mene je posle onog što sam video bilo teško očekivati nepristranost, a kako niko to od mene nije ni tražio, smatrao sam da mogu da se ugledam na svoje zapadne kolege koje su se, ne upozoravajući da neće biti nepristrasne, bavile otvorenom propagandom rata tokom svih godina dok se spremalo bombardovanje i tokom njega.“

Pored scena spaljenih srpskih crkava i manastira na Kosovu i Metohiji, prizora zgarišta i porušenih srpskih grobalja koje je zabeležio u svojim filmovima, priseća se i pouka agresije NATO-a na Jugoslaviju za svet, ali i za Rusiju koje je sažela jedna nastavnica, izbeglica. Prvo je pobegla sa Kosova 1981, kad su tamo počele neprijatnosti, zatim se našla u Sarajevu, a iz Sarajeva pobegla opet i ponovo stigla u Prištinu. Baranov ju je upoznato 2009. Dok je snimao film o pogromu na Kosmetu.

„Zašto sam je se setio? Zato što mi je rekla: dokle ćemo mi vama pričati, vreme je da vi otvorite usta i da kažete svima, jer na kraju sve što smo mi doživeli, sve je na ovaj ili onaj način suđeno i vama. Ali hvala Bogu, kod nas verovatno neće uspeti da dođu s oružjem, a sve ostalo redom već doživljavamo — i sankcije, i demonizaciju, i sve što hoćete. To jest, taj spisak je već sproveden, ostalo je samo da probaju da nas bombarduju. Nek probaju“, poručuje poznati ruski novinar.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala