U prethodne gotovo tri decenije isprobana su oba puta ne samo u Srbiji, već i u njenom neposrednom okruženju.
Kada je Srbima u bivšoj jugoslovenskoj Republici Hrvatskoj zaprijetilo ponavljanje pogroma pred povampirenim ustaštvom, bez mnogo dilema i uz pomoć velikog broja dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore otpočeta je bitka, iako je od starta bila višestruko neravnopravna. Jer odnos snaga nije bio između Hrvata i Srba, već između Srba i cijelog Zapada, koji se tada lažno predstavljao kao „međunarodna zajednica“.
Taj rat je bio izgubljen. Ali, one kolone prognanih Srba koji su spas i utočište pronašli u Srbiji i Republici Srpskoj bile su tužna, mada ne i tragična slika. Tragedija su bili Jasenovac, Čemerno, Jadovno i druga stratišta ustaškog režima.
U SR Bosni i Hercegovini je Srbima, putem majorizacije od strane Muslimana/Bošnjaka i Hrvata, prijetilo obespravljenje i, kasnije, uništenje. Ratovali su hrabro i muški i izborili Republiku Srpsku kao međunarodno pravno priznati entitet.
Suočena sa prijetnjama i samom agresijom NATO-a, najmoćnije vojne sile u istoriji čovječanstva, SR Jugoslavija nije pristala na kapitulaciju i okupaciju. Suprotstavila se svim (omalenim) vojnim snagama i ogromnom većinom svog slobodarskog naroda. Rat je bio završen nakon 78 dana ubilačkog bombardovanja vojnim sporazumom potpisanim u Kumanovu i Rezolucijom SB UN broj 1244.
Ali, zašto je NATO, koji je bahato i bezdušno prijetio uništenjem cijele jedne države i ubistvom njenog naroda, pristao na rezoluciju ovakvog sadržaja? Zašto je pristao da se u Ujedinjenim nacijama, faktički, potvrdi tapija Srbije na njenu „svetu zemlju“ — Kosovo i Metohiju?
Odgovor glasi — zbog efikasnog vojničkog i hrabrog svenarodnog otpora!
Na suđenju protiv Nikole Šainovića, tadašnjeg potpredsjednika Savezne vlade, i grupe vojnih i policijskih generala objelodanjene su depeše koje su komandanti tzv. Oslobodilačke vojske Kosova upućivali NATO komandi u Skoplju. One dokazuju da je krajem maja 1999. godine OVK izgubila sposobnost za izvršenje bilo kojeg zadatka.
Prevedeno, kopnene trupe NATO-a, iako su imale vazdušnu podršku nezabilježenu u istoriji ratovanja, bile su potpuno uništene. Time je agresija NATO-a izašla iz planirane i njen nastavak je bio vojnički besmislen i nemoguć.
Uzgred, čak je taj i takav sud u presudi Nikoli Šainoviću ustanovio da je „lanac komande“ postojao i bio očuvan tokom čitave agresije, što obesmišljava polaznu tvrdnju da je u pitanju bio „udruženi zločinački poduhvat“. SR Jugoslavija se protiv terorizma borila na način kao što bi radila svaka druga uređena država.
Posebno važan dio iste presude je konstatacija da su kolone civilnih albanskih izbjeglica nastale kao posljedica bombardovanja. NATO je tvrdio da su one bile uzrok intervencije. Konačno, Haški tribunal je presudio da su pojedinačni zločini protiv albanskih civila (kojih je, na našu sramotu, bilo) učinjeni „izvan mjesta i vremena“ odgovornosti optuženog Nikole Šainovića. Stoga, njegova i odgovornost ostalih optuženih je presuđena zbog nekažnjavanja zločinaca, što dokazuje da ih oni nisu ni izvršili, niti podsticali.
Uprkos svemu, Nikola Šainović je proveo 12 godina u haškim kazamatima.
Nakon propasti vojne agresije ona je promjenila oblik, ali nije prestala. Petooktobarski puč 2000. godine je bio takva prekretnica. Ali, ni ovdje nisu bili postignuti pažnje vrijedni rezultati u odnosu na otimanje Kosova i Metohije. Sudeći po diplomatskim depešama koje je objavio „Vikiliks“, ni sa novom (instaliranom) garniturom na vlasti nije dobijeno priznanje državne samostalnosti tzv. države Kosovo.
Ne zato što su se Goran Svilanović, Boris Tadić, Vuk Jeremić i ini tome protivili, već što su bili svjesni da bi takav čin bio njihovo političko samoubistvo. Stoga su od svojih zapadnih mentora tražili da ih ne prisiljavaju da svojom voljom potpišu takvo priznanje, nego da Srbiji Kosovo bude oteto, a da oni „prihvate realnost“ i povinuju se takvoj sili. Očigledno, ni ova predaja nije mogla biti dovedena do kraja.
Dvadeset godina kasnije, sporazum Srbije i Albanaca na Kosovu i Metohiji je „hiljadama milja daleko“.
Tako da suštinski i ne postoje dva puta — put borbe i put predaje. Srbija ima samo jedan jedini put. Put borbe neprestane. Srećom, u ovim vremenima ona ne mora da bude oružana, već diplomatska sa jasnim izgledima da bude uspješna.
