Vrijeme je, kažu, majstorsko rešeto. Dvadeset godina je značajan period u životu svake zajednice. Pojedince i da ne spominjemo. Ali postoje događaji koji djeluju zamrznuto u vremenu i obično je čovjeku teško da protekli period uskladi sa emocijama i razumom.
U susret obilježavanju dvadestogodišnjice NATO agresije mnogi bi ustuknuli i u čudu se zapitali: „Bože, da li je moguće da je već prošlo dvadeset godina!“ Bombardovanje je bilo tako i toliko surovo, nezakonito, zločinačko, besmisleno, užasno… da je moralo biti urezano u kolektivnu svijest svih generacija koje su ga doživjele. Pa i onih koje su rođene nakon njegovog okončavanja.
Ovo potvrđuje niz manifestacija kojima se godišnjica ovog zločina obilježava, kako na visokom državnom nivou, tako i među naučnicima, ratnim veteranima ali i, što je posebno značajno, među mladim generacijama, današnjim studentima i učenicima.
Poslije 5. oktobra 2000. godine dominantno pitanje u odnosu na NATO „intervenciju“ bilo je — „Zašto?“ Lakonski odgovor da je svemu kriv Slobodan Milošević, koji nije znao da se izvuče iz smrtonosnog zagrljaja NATO-a, vremenom je izgubilo na uvjerljivosti. Čak i kod onih koji su bili očigledno dodatno stimulisani da ovu tvrdnju, kao dio propagandnog arsenala NATO-a, održavaju u životu.
Slobodan Milošević nije bio ni prvi ni jedini državnik koji je od Zapada osuđen na političku (i faktičku) smrt, jer je interese države kojoj je bio predsjednik i naroda koji ga je izabrao stavio ispred i iznad interesa najmoćnije vojne alijanse u istoriji čovječanstva.
Agresija na SR Jugoslaviju bila je uvertira (mislilo se tek lakši trening) za ono što je uslijedilo u Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji… Bio je to uvod u stvaranje novog svijeta u kojem će sila NATO-a da lebdi nad cijelom planetom i koja se, poput munje sa nebesa, spušta ka neposlušnima i onima koji vjeruju da ne moraju da služe gospodare sa Zapada. Svijeta u kojem NATO, poput zloćudnog tumora, usisava nove članice, okružuje Rusiju, prijeti uništenjem Sjeverne Koreje, najavljuje smrt Venecueli…
Tih 78 dana pod bombama koje su ubijale i trovale nedužne ljude, ali i generacije njihovih nasljednika, nisu zauvijek promijenile samo Srbiju (zvanična Crna Gora je, nažalost, još mnogo ranije kapitulirala i zauzvrat dobila unutrašnji haos produženog trajanja).
Oni su promijenili svijet!
Slike kako bahata, tehnološki napredna i bezdušna Alijansa bombarduje državu koja nije napala ni ugrožavala nijednu drugu, već je godinama trpjela terorističku agresiju iz susjedne Albanije, probudile su mnogo časnih i istinoljubivih ljudi u svijetu, ali i sahranile svaku nadu da bi NATO stvarno mogao biti organizacija za kakvu se javno predstavljao.
Briga o ljudskim pravima Albanaca sa Kosova i Metohije i borba protiv „zločinačkih Srba“ bili su tek jeftin izgovor za pravo pitanje koje je NATO postavio samome sebi, na svoj pedeseti rođendan, nakon što je pobijedio sve svoje stvarne i izmišljene neprijatelje: „U čemu je smisao našeg postojanja?“
Odgovor koji su dali agresijom na SR Jugoslaviju zapanjio je ostatak svijeta. I natjerao ga da se zamisli i shvati da sljedeća meta može da bude bilo koja država. Morala se, dakle, spremati odbrana, ukoliko se željela sloboda.
Najuspješnije su svoje poslove ove vrste, u minule dvije decenije, obavile Rusija i Kina. Na zadovoljstvo svih patriota, iako je nakon okončanja agresije bila znatno oslabljena (voljom novih vlasti ili naredbom novih „prijatelja“), i država Srbija i njena vojska su u međuvremenu značajno ojačali.
Žrtve i razaranja, ali i herojski otpor i slobodarski duh srpskog naroda predstavljaju podvig na koji valja dostojno podsjećati.
Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji povodom dvadesetogodišnjice NATO agresije, nadahnuto je govorio i visoki gost iz Ruske Federacije. Petar Tolstoj, zamjenik predsjednika ruske Državne dume je, između ostalog, rekao: „Čujem da mi Rusi ne možemo biti veći Srbi od Srba. A zašto ne? Ako Njemci mogu biti veći Hrvati od Hrvata, a Amerikanci veći Albanci od Albanaca, zašto ne bismo mi mogli biti veći Srbi od Srba?“
Ove iskrene i jednostavne istine neki će dočekati na nož i daće im pogrešan smisao. Ali takvi će ostati u manjini. Ubjedljivu većinu će one obradovati i ohrabriti. Brojnim Srbima će prijati da se nadgornjavaju sa Rusima.
Tim prije, jer postoje vremena — a takva su bila tokom NATO agresije, kada su Srbi bili toliko veliki da nije tako lako biti veći od njih.
