Hoće li od Republike Kosovo ostati samo — Drogovo

© Tanjug / Filip KrainčanićAlbanke u Prištini
Albanke u Prištini - Sputnik Srbija
Pratite nas
Percepcija Albanaca i Kosova više nije kao krajem devedesetih ili onih nekoliko godina posle NATO agresije na SRJ. Oni više nisu sirota, ugrožena zajednica, koja se herojski bori za prava, dok ih zlostavljaju srpska policija i jugoslovenska vojska. Primarne asocijacije na njih danas su pojmovi: droga, mafija, prostitucija, trgovina organima.

„Deveta četa“ ili u originalu „9 rota“. Kultni film Fjodora Bondarčuka, proglašen najboljim u 2006. godini u Rusiji. Imajući u vidu obim i kvalitet godišnje produkcije, to je u svakom pogledu velika stvar. I u tom filmu scena, kada se grupica zbunjenih vojnika odvaja od čete i dangubi na nekoj avganistanskoj ledini. Oficir ih vraća nazad uz reči:

„Šta se odvajate kao da ste Albanci!“

Bondarčuk je tako uneo u svoje delo jedan stereotip o Albancima, široko rasprostranjen ne samo na postsovjetskom prostoru već po celoj Evropi.

© Sputnik / Aleksandar MilačićDr Dušan Proroković
Dr Dušan Proroković - Sputnik Srbija
Dr Dušan Proroković

Izdvojeni u sopstvene kružoke, skloni samoizolaciji, nepodobni za integraciju, teško se uklapaju u šire okruženje. Rodbinski čvrsto povezani, sa jasnom hijerarhijom i jezikom koji gotovo niko ne razume. Što je povoljan ambijent za organizovanje kriminalnih grupa koje se bave svim i svačim.

U filmu Pjera Morela „Otmica“ (Taken) iz 2008. godine, albanska mafija u Parizu se bavi seks-trafikingom, a u ostvarenju Toda Filipsa „Psi rata“ (War dogs, 2016) u Albaniju se odlazi zbog švercovanja stare kineske municije.

O albanskim kriminalcima i njihovim razgranatim poslovima sve češće i sve više piše evropska štampa. Britanski tabloidi su verovatno i najuporniji, pa se počelo i zamerati Toniju Bleru što ih je toliko primio devedesetih godina, uz tadašnje objašnjenje da se radi o izbeglicama. Danas su te izbeglice ili njihovi potomci jednaka pretnja kao i meksički narko-kartel.

Istraživanja javnog mnjenja u evropskim državama pokazuju da rđav stav nemaju samo u Britaniji. Kolega Naim Rašiti nedavno je izbrojao trinaest članica EU koje su zvanično protiv vizne liberalizacije za „Republiku Kosovo“.

Paradoksalno ili ne, tek, isti oni koji su im stvarali „državu“, zbog toga grubo kršeći međunarodno pravo i sopstvene odluke iz prethodnih godina i napravili politički karambol u jugoistočnoj Evropi, sada im ne dozvoljavaju ni bezvizni režim. O ulasku u EU tek nema reči.

Prema poslednjem izveštaju „JuGova“ državoliku tvorevinu kosovskih Albanaca neće niko u svom društvu, protiv toga je ubedljiva većina ispitanika u svim obuhvaćenim članicama EU. Uspeli su da u tom pogledu ostanu iza Srbije, iako je slika o Srbima kao zlikovcima temeljno kreirana i sistemski ponavljana tokom godina u svim vodećim zapadnim medijima.

Percepcija Albanaca i Kosova više nije kao krajem devedesetih ili onih nekoliko godina posle NATO agresije na SRJ. Oni više nisu sirota, ugrožena zajednica, koja se herojski bori za prava, dok ih zlostavljaju srpska policija i jugoslovenska vojska. Primarne asocijacije na njih danas su pojmovi: droga, mafija, prostitucija, trgovina organima.

Aleksandar Čepurin - Sputnik Srbija
Čepurin za Sputnjik: Rešenje za Kosovo ne može biti doneto „do ponedeljka“ i u kuloarima

Vladimir Palko, nekadašnji slovački ministar unutrašnjih poslova, čak je uobičajio da umesto „Kosovo“, govori „Drogovo“. Kriminal, kriminal i samo kriminal.

Albance i Kosovo više niko neće. Nisu za odabrano društvo, ne može im u tome pomoći ni Emanuel Makron, koji je žestoko kritikovan zbog dovođenja Tačija na proslavu stogodišnjice Velikog rata.

Za ovih jedanaest godina, od kada su proglasili „nezavisnost“, mnogo toga se preokrenulo u javnim mnjenjima zapadnih zemalja, realnost je danas sasvim drugačija. Pritisak javnog mnjenja neumitno menja i državnu politiku. Zato se Makron obrukao u očima većine Francuza.

Ovo je važno kada potežemo argument „realnosti“ u raspravama o budućnosti Kosova. Očigledno, za jedan broj ljudi u Srbiji postoji samo jedna realnost: Albanci su formirali „državu“, Amerikanci, Britanci i Nemci ih u tome bezuslovno podržavaju i tačka. Šta tu mi možemo, osim da ih „priznamo“? Svako ko predloži nešto drugačije živi u „paralelnom univerzumu“! Sve mimo „nezavisnosti“ nije „realno“.

Previđa se da ne postoji samo jedna „realnost“. Velike sile — Rusija i Kina, kao i važne regionalne sile koje igraju sve značajniju ulogu u međunarodnim odnosima, poput Indije i Brazila, kosovsku realnost sagledavaju drugačije nego SAD i evropske zemlje. Kina i Indija su dve najmnogoljudnije države. U zemljama koje različito od zapadnih poimaju realnost, na Kosovu živi 4,9 milijardi ljudi, što su dve trećine svetske populacije. Uz to, menja se i percepcija u delu zapadne javnosti.

Ali, ono što je najvažnije, jeste da se prilikom formiranja stavova koji se tiču najtežih mogućih međuetničkih i teritorijalnih sporova, niti smemo, niti možemo voditi ličnim impresijama. Možda je nečiji utisak kako je samo „nezavisnost“ realna. Međutim, utisak u tom procesu nije najbolji saveznik. Konflikti se razrešavaju na osnovu ugovora, sporazuma, rezolucija i niza normativnih akata, a ne na osnovu pojedinačnih utisaka.

Srpsko-albanski spor traje dugo, potpuno je internacionalizovan još 1998. godine, on je dobio značajno širi kontekst od bilateralnog, čak i od regionalnog, odnosi između Beograda i Prištine regulisani su i regulišu se brojnim dokumentima.

Edi Rama - Sputnik Srbija
Ramin plan: „Šengenski“ model ne samo za Kosovo, već i za Makedoniju i Crnu Goru

Kada govorimo o kosovskoj realnosti, moramo imati u vidu to široko i duboko pravno i političko nasleđe. Nasleđe ne iz daleke istorije i vremena Kosovskog boja, već ono od pre dvadeset, četrnaest ili šest godina. Kosovska realnost se ne može sagledavati van šireg konteksta, pozivajući se samo na to kako Albanci neće u Srbiji da žive i kako u tome imaju podršku sa Zapada.

U celu jednačinu je neophodno uključiti veći broj indikatora i analizirati problem koji imamo iz različitih uglova. I onda u presecima onoga što želimo, što se tiče njihove i naše „većinske volje“, ali i volje eksternih aktera koji su internacionalizacijom celog procesa uključeni u naš spor, i onoga što moramo, a što se tiče pravnih i političkih okvira koji postoje, pronaći nešto što možemo.

To se zove kompromis. To je realnost.

Isto kao što je realnost da ako jedna strana, u ovako kompleksnim okolnostima, pomisli da mora dobiti sve što poželi, zapravo gura celokupan spor ka fazi ponovne problematizacije.

Vođeni utiscima, što sopstvenim što svojih sponzora, Albanci su predložili upravo takvu platformu. Mada bi im bilo pametnije da postupaju drugačije. Sada od Beograda još mogu dosta dobiti. Delimično i da legitimizuju i legalizuju svoje mesto u međunarodnim odnosima.

Ako to ne prihvate, za deset godina, ponuda će biti daleko skromnija. Jer, menjaće se realnost. Na njihovu štetu. Kada su za samo deceniju uspeli da iz relativno komotne pozicije i sa širokom „zapadnom podrškom“ dopadnu tu gde su danas, može se pretpostaviti šta će se u ovom filmu dalje dešavati.

Od „Republike Kosovo“ ostaće samo „Drogovo“. Ne samo kao lajtmotiv u popularnoj kulturi, već i kao fakat u politici.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala