U kajronu koji trči nema ljudskih sudbina (video)

© SputnikGoran Petrović
Goran Petrović - Sputnik Srbija
Pratite nas
Nije problem piscu da počne knjigu, prva rečenica se nekako nađe, problematično je kad je završiti. Ja sam shvatio da je to trenutak kada sam priči dao sve i više nemam šta da dam. I tada se doživljava mala smrt.

Jer pisanje znači puno rađanja i puno smrti u okviru jednog života, objašnjava pisac Goran Petrović trenutak u kojem svoje knjige predaje u čitalačke ruke. 

Koliko je to putovanje reči iz piščevih u tuđe ruke uvek bilo na radost srpske književnosti, potvrdile su najznačajnije nagrade kojima su ovenčana Petrovićeva dela. Poslednja u nizu stigla je iz Andrićgrada — „Velika nagrada Ivo Andrić“ za životno delo. Za autora Ninovom nagradom ovenčane „Sitničarnice kod srećne ruke“ (koji i dalje čvrsto veruje da je suština književnosti čin pisanja i čin čitanja, a da sve drugo pripada književnom životu) nagrade predstavljaju paspartu, ali za Sputnjik priznaje da je ovoga puta taj ram — raskošan.

„Andrić je jedan od pisaca od kojih sam učio. Fascinantno je koliko je njegovo delo i danas živo, koliko sve te mudrosti i dalje stoje. Koliko je ta metafora mosta i danas važna. Neki put i sama knjiga vizuelno može da liči na mali papirni most između leve i desne ruke, i ta knjiga, a samim tim i književnost, može da premosti neki put i veoma duboke jazove u čoveku. Neki put i prave ponore“, kaže Goran Petrović.

Tek po objavljivanju četvrte knjige shvatili ste da ste pisac?

— Mislio sam da su ne samo prva, nego i druga i treća knjiga, slučajnost. Kad su počeli prevodi, smatrao sam da je i to sticaj okolnosti, višak sreće, a onda sam shvatio da u tome možda ima i nešto više. U šali sam govorio da postoje tri stepenika u razvoju pisca. Prvi je da vas prihvati rodbina, potom sugrađani i ljudi koje pisac ne poznaje, i treći, možda i najviši, da ta književnost funkcioniše na drugom jeziku, u drugoj kulturi, u rukama ljudi koji imaju drugačija iskustva, neki put i veoma različita. Da to što saopštavam, bez obzira koliko se tiče samo mene — jer uvek se tiče samog pisca, ali i naroda iz kojeg potiče — može da prenese jednu vrstu osećaja nekome ko je nekoliko hiljada kilometara daleko, pa neki put i ne zna gde je zemlja iz koje ovaj pisac dolazi.

Direktor Andrićevog instituta u Andrićgradu Emir Kusturica uručio je danas u Andrićgradu Veliku nagradu Ivo Andrić za životno djelo književniku Goranu Petroviću. - Sputnik Srbija
Kusturica uručio „Velike nagrade ’Ivo Andrić‘“

Francuzi su vaš roman Opsada crkve Svetog Spasa proglasili jednim od najboljih 10 romana te godine. Kod nas je izazvao polemiku o tome da li u njemu ironizujete mit o nebeskoj Srbiji ili ga afirmišete. Vi kažete — sve je to književnost?

— Jeste, sve je to književnost. Meni nije prijatno kada u polje književnosti uplivava nešto što je politika, a politiku neki put prate neistine… Svako, naravno, ima pravo da sudi i da prosuđuje. Nije lepo kada neko laže i učitava i dodaje ono što naprosto nije tačno. Sa „Opsadom“ sam  zapravo želeo da napišem srpsku „Tera nostru“. Nisam, naravno, uspeo u tome, ali hteo sam da napišem jedan veliki, grandiozan roman koji progovara o istoriji kroz maštu, a istorija se preliva pak u fantastiku do one mere kada čitalac više ne može da razazna šta je tačno, a šta ne.

Omiljena Vaša igra, da čitaocu izmešate stvarnost i fikciju?

— Da, zato što ja mislim da je tako i u životu. Naravno, možda ne tako podvojeno i pojednostavljeno kao što je to u jednoj knjizi, ali zapravo svi mi živimo i ono što ne živimo. Zar mi svi ne živimo i svoje snove, odnosno pokušavamo da se približimo svojim snovima? Zar nas ne čini neki put i ono što nije vidno, što nije pojavno? Nas vrlo često čini više ono što nemamo, nego ono što imamo. Moj novi rukopis nosi naslov „Unutrašnje dvorište“, jer književnost jeste jedna vrsta unutrašnjeg dvorišta. Sve ovo drugo pojavno što je na televiziji ili ono što vidimo kada šetamo jesu fasade i neki put mi se čini da će od njih ostati samo klima-uređaji. Ali kad uđete u unutrašnje dvorište neke zgrade, vi zapravo osetite miris života, zvukove života.

Zahvaljujući se na Andrićevoj nagradi, umesto besede, vi ste se opredelili za priču. Za Vas priča nije samo stvar pisanja, ona je stvar života. Ima li  ičega izvan priče?

— Ima, ono što još nije napisano, a što će jednog dana postati deo književnosti koju neko drugi ispisuje. Ja mislim da književnost jeste život, da je pripovedanje potreba koja je starija, čak i od pisanog jezika. Ta potreba je večita. I tu je snaga književnosti. Velika zabluda moderne civilizacije je da je sve u informaciji, a nije zato što u njoj nema ljudskih sudbina… Obratite pažnju jedanput, gledajte bilo koji kanal u bilo kojoj zemlji i videćete kako dole trči kajron, odnosno kako trče informacije gde se spominju desetine, stotine stradalih u zemljotresu, u poplavi, tu su ubistva, ratovi… A sve su to ljudi. I svaki od njih ima svoju priču. Ali u kajronu toga nema. A mi ostajemo u zabludi da smo nešto saznali. Ja smatram da je književnost suprotstavljena istoriografiji. Istoriografija je disciplina koja dobija uvek nov materijal. Jednoga dana vi ćete imati knjigu ili udžbenik o ovom našem periodu koji možda neće biti spomenut ni u fusnoti, jer će u međuvremenu za, ne znam koliko stotina godina, biti mnogo nekih važnijih događaja, a mi mislimo da je naše vreme veoma važno. Književnost je u tom smislu zaista sve. Ona je opominjuća, ona je jedna vrsta beleženja ljudskosti.

Proba baleta - Sputnik Srbija
Proba baleta

Kada uporedite književnost koju stvarate i realnost u kojoj je stvarate, da li Vam se to čini mnogo udaljeno, kakva je to relacija?

— Mene ne zanima svet realnosti, ne zanima me prepisivanje stvarnosti, „ustao sam, prišao prozoru, video sam, vratio sam se…“, i tako dalje. To mene ne uzbuđuje. Ako bih tako počeo priču „ustao sam, prišao sam prozoru, video sam…“, pokušavao bih u tom pogledu da otkrijem nešto što je mnogo veće od onog što vidim sa prozora. Za mene je književnost veština otkrivanja malog u velikom, dakle, videti malo u velikom, pogotovo u ovoj civilizaciji u kojoj smo zatrpani svime i svačime. A onda i u tom malom prepoznati veliko, jer i u najmanjoj ptičici senici koja vam sleti na sims, bog ili evolucija su uložili stotine miliona godina i ja ne bih voleo da previđam tako grandiozan poduhvat kao što je stvaranje jedne jedine senice. Nekako bi mi se činilo da nije pošteno.

Kažete da civilizacija nikad nije bila bogatija izumima, ali da u njenom multikoloru često ne možemo da razaznamo šta je crno, a što je belo?

— Ne zagovaram naivno viđenje sveta da sve mora biti crno ili belo, da ima samo negativan ili pozitivan predznak, ali mi kao da smo zaboravili na to. Ja sam fasciniran time da vi ne možete više kupiti običnu stvar, recimo šampon za kosu, svaki ima određenu, specijalnu namenu. Malo smo zbunjeni u toj ponudi. To važi i za književnost. Nikada se više knjiga nije pisalo i objavljivalo nego danas. Mi smo zbunjeni u toj ogromnoj ponudi i pomalo zavarani da nam je sve to na dohvat ruke, a nije. Mi vrlo često ne biramo mnoge stvari u životu. Možemo da izaberemo između ne znam ni koliko vrsta patika ili hlebova, a ne biramo suštinske stvari. Čini mi se da je književnost ipak jedna od onih čovekovih disciplina gde se još nešto malo više bira nego u drugim oblastima života.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala