U izvornom značenju, riječ „afera“ označava ljubavnu vezu dvoje ljudi koja je tajna i moralno problematična. Ona je i sinonim za pojam „skandal“, a opisuje stanje koje se veže uz vršenje vlasti uz stvaranje ozbiljnih društvenih posljedica.
Dugogodišnji poslovni saradnici i prijatelji posvađali su se zbog para. I to velikih. Kada su o tome javno progovorili, crnogorska i regionalna javnost je bila u prilici da sazna sve finese i tajne operacije prilikom „dugog putovanja u Jevropu“.
Duško Knežević se, nakon svih ovih godina, „pokajao“ i prosvijetlio javnost dokazima o kriminalnim radnjama dugogodišnjeg šefa DPS režima. Dokazi su delovalo vjerodostojno, bez obzira na svoju težinu i moguće političke i državne posljedice.
Predsjednik Đukanović je, u vidno nekontrolisanom stanju, pokušao da ih opovrgne, ali je to uradio tako da bi mu bolje bilo da je ćutao. Kasnija saopštenja njegove partije, kao i naručena odbrana kod intelektualaca i novinara koje je moguće kupiti za sitne pare, samo su pojačali ovaj utisak.
Bez obzira na novac i moć, neke stvari jednostavno nije moguće objasniti na logičan i šire prihvatljiv način. U njih spada bezobzirni lopovluk vrijedan desetine miliona eva.
Njih dvojica su savremena potvrda priče o prijateljima koji su zajednički započeli da kopaju jamu i takmičili se ko će da izbaci više lopata. Kada je rupa postala preduboka da bi iz nje izašli, oni nisu prestali da kopaju, iako je prvi i jedini racionalni savjet kada se dospije u takve prilike – „Ne kopaj više“.
Tako smo saznali kako je predsjednik zaradio svoj prvi milion evra. I u interpretaciji Duška Kneževića i u odbrani Mila Đukanovića i njegovih satelita, kristalno je jasno da se radi o klasičnom, udžbeničkom primjeru „pranja novca“. Uzgred, ovaj pojam je postao jedan od najčešće korištenih u ovom političko-kriminalnom galimatijasu, uprkos činjenici da istupi javnih ličnosti nesumnjivo dokazuju da gotovo niko nema osnovnu predstavu šta je suština ovog izraza.
„Pranje novca“ predstavlja čin legalizacije novca, najčešće stečenog kriminalnim aktivnostima. Pranje, odnosno stavljanje u okvire zakona, ne može da uradi niko drugi do država. Bilo koja međunarodno priznata država, ali uvijek i jedino država. Banke mogu biti sredstvo da se ovaj čin obavi, ali on je završen tek udaranjem državnog štambilja.
Konkretno, Duško Knežević, kao i svi ostali bankari, ima pravo (i interes) da pokuša da opere novac, ali u tome će uspjeti tek kada mu to potvrdi Crna Gora, Kipar, Malta, Sejšeli, Bahami ili…
S druge strane, Vlada i vladajuća partija u Crnoj Gori saopštili su sva ekonomska nepočinstva i nezakonitosti preduzeća i banaka nad kojima vlasništvo i kontrolu ima Duško Knežević. I ti podaci djeluju nesporno, iako su sumorni i krajnje zabrinjavajući.
Nažalost, zaboravili su mali „detalj“.
Kontrola zakonitosti rada svih firmi, pa i ovih Duška Kneževića, spada u osnovnu nadležnost i odgovornost Vlade, a time i partije koja ju je formirala. Iznošenjem ovih poraznih ekonomskih i pravnih pokazatelja dokazuje se priroda Kneževićevih biznisa, ali prije i iznad svega isplivava priča o nesposobnosti i korumpiranosti državnih organa koji se uvijek i stalno moraju baviti provođenjem prava i pravde. Jednako prema svima.
U državama zasnovanim na vladavini prava ne bi ni došlo do ovakve paralize sistema. Državni tužilac, vezan Ustavom i obavezan ličnom zakletvom, morao bi da uradi ono što mu zakon nalaže. U političkom smislu, u sudaru sa zakonima svoje države, padale su i krupnije glave od Milove. Ali u Crnoj Gori se to zasigurno neće desiti. Barem ne dok je na čelu njenog Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal osoba po imenu Milivoje Katnić.
Ova osebujna ličnost već godinama uveseljava najširu javnost, a stručne krugove dovodi do očaja svojim jedinstvenim pravnim konstrukcijama. Optužnica za tzv. „državni udar“, koju zastupa i mijenja u svim pravcima duže od dvije godine, pokazuje svu raskoš njegovog talenta za izmišljanje činjenica, s jedne, i zatvaranje očiju pred onim što mu se lično ne sviđa, s druge strane.
Ipak, najveću brigu mora da izazove njegova posljednja izjava povodom afera i skandala koji potresaju Crnu Goru. Dajući niz nesuvislih objašnjenja, on ih je, kao krunskim argumentom, pojačao upoređivanjem sopstvene ličnosti sa čuvenim Markom Aurelijem. Obojica su, kako iskreno priznade, „nezamjenjivi i nepogrešivi“. Time se paraliza iz oblasti državnog prava proširila i na oblast mentalnog zdravlja nacije.
Sudeći po burnim reakcijama na usijanim društvenim mrežama, zanemarljivo mali broj ljudi je prihvatio ovakvo stanje kao normalno i održivo. Ogromna većina je ljuta i traži promjene.
Da li će neko biti u stanju da stane na čelo nezadovoljnih? Da li će oni sami morati da se organizuju? Ili će se opet primiriti i nastaviti da žive u sadašnjoj apatiji?
