Prenosimo Milačićevu prazničnu poruku u celosti:
„Dragi prijatelji, braćo i sestre, dok iščekujemo najradosniji hrišćanski praznik Božić, želim da vam u ime Prave Crne Gore poželim mir i blagostanje, ali i sve najbolje u ovoj Novoj 2019. godini. Tužan sam što još jednu godinu skupa dočekujemo u ambijentu neslobode, prividne slobode, u velikoj mjeri razjedinjeni, posvađani, osiromašeni, prestrašeni, izvarani, izlagani, dočekujemo bez onoliko ljubavi koliko narod u ovoj velikoj zemlji zaslužuje.
Ogroman posao je pred nama, pred svima nama. To je sveta dužnost da ovu zemlju poslije decenija arčenja, brljotina i prevara vratimo na njen pravi put, onaj koji su svojim životima i djelima zacrtali očevi ove zemlje. Sveti Petar Cetinjski, Njegoš, Marko Miljanov, Mojsije Zečević i drugi. Ne zbog pukog tradicionalizma, već zato što su ti ljudi postavili temelje ne samo državnosti, već prije svega moralnosti, ljudskosti i onih vrijednosti koje moraju predstavljati duhovnu vertikalu Crne Gore.
Mi smo te ljude izdali! Kad kažem mi, prije svega mislim na one koji vode ovu zemlju, ali i ne mali broj onih koji ih slijede iz koristi, ili iz neznanja. Mnogi vidim vjeruju u tu lažljivu sliku Montenegra koja se ovih decenija prodaje. Mnogi su povjerovali da ovo što nam se nudi za Crnu Goru, da je to prava, istinska i iskonska Crna Gora. Mnogi vjeruju, upecani na udice propagande šačice ljudi koji falsifikuju biće ove zemlje zarad sopstvenog džepa.
Stvorena je kula od laži, na temeljima velikog siromaštva i unižavanja dostojanstva običnog čovjeka, stvorena je država falsifikat, takav falsifikat bez presedana u novijoj istoriji čovječanstva, sa možda izuzetkom Ukrajine. Oni, upecani na udice laži, reći će: On i takvi kao on mrze ovu zemlju, pljuju po njoj, rade protiv nje. Reći ću u svoje ime i ime Prave Crne Gore: Nije rođen čovjek koji više voli Crnu Goru od mene. Voljeti Crnu Goru za mene znači boriti se protiv laži o njoj.
Nisam ja, nego je jedini kralj ove zemlje, Nikola 1911. godine u zemljopisu za učenike trećeg razreda osnovnijeh škola kazao: ’Svi ljudi koji žive u našoj domovini jesu Srbi. U Crnoj Gori žive sve sami, čisti i pravi Srbi, koji govore srpskijem jezikom. Većina su pravoslavne vjere, a ima nešto malo rimokatoličke i muhamedanske vjere, ali treba znati da smo svi srpskoga porijekla i srpske narodnosti.‘ Potom dodaje: ’Svaki Srbin u Crnoj Gori treba da iskreno i svesrdno ljubi svoju slobodnu domovinu Crnu Goru i da je čuva više nego svoj život.‘
Pitam ja sada one upecane: Ko ovdje laže? Da li Milo Đukanović i njegovi ili kralj Nikola i njegovi? Ko falsifikuje? Ko prekraja istoriju? Ko unižava biće ove zemlje? Ko iskorijenjava Crnu Goru? Da li ja i svi oni koji se bore za Crnu Goru utemeljenu u njenim istinskim temeljima volimo ili mrzimo ovu zemlju? Da li smo grešni što slijedimo državnu i duhovnu vertikalu kralja Nikole, koji je samo poslednji u nizu onih koji su na isti ili sličan način slijedili državnu i duhovnu vertikalu prije njih? Državna i duhovna vertikala je kičma jedne zemlje, a država bez kičme nije država, već besudna zemlja.
Nije ovo što nam se dešava slučajno. Nije ovo što nam se dešava ni stvoreno u glavama onih na vlasti, koji su samo podizvođači radova na terenu. Dio je ovo šire slike, velike i globalne, o porobljavanju po kojoj svi ljudi, pa i narodi, pa i čovječanstvo moraju biti ukalupljeni u matrice i duh atlantizma. Po tom receptu politička korektnost i propaganda treba da zamijene slobodu, a organizovani kriminal u stopu prati i organizovani zaborav. Tek su ona društva koja zaborave svoje korijene, spremna na pravi način na eksploataciju svake vrste. Zbog toga su borba protiv organizovanog kriminala i borba protiv organizovanog zaborava integralno vezane i jedna bez druge ne znače ništa.
Ovo je borba za dušu Crne Gore. Samo i mi koji se borimo za nju, moramo da budemo na visini istorijskog zadatka. Ne može se Sveti Petar Cetinjski i svi naši veliki preci predstavljati i za njih se boriti politikom karnevala, duhom vašara, skečom, a prije svega bez potpune i tvrde principijelnosti. Ne može se ni za njihove ideale boriti ćuteći i izbjegavajući najveće i najvažnije teme od nacionalnog značaja. Ne mogu se oni predstavljati jeftinim, dnevnopolitičkim svađama i ratovima, ti ljudi, a i Crna Gora danas zaslužuju veliku ozbiljnost, stabilnost i kristalno jasan stav.
Prava Crna Gora će se u mjesecima i godinama pred nama truditi da vodi takvu politiku. Čuvaćemo Crnu Goru kao što nam je kralj Nikola ostavio u amanet ’Više nego svoj život‘, gradeći je onakvu kakva je nekada bila, ali u duhu ovih vremena, moderno, savremeno i civilizovano.“
