Jereja Zlatka zatekli smo u porti manastirske crkve posvećene Uspenju presvete Bogorodice, koji na početku razgovora za naš portal otkriva da je Sveti starac Simeon ovu crkvu volio da zove „podzemni dom Carice nebeske“. „Podzemni dom“ — zato što je crkva u suštini pećina pod zemljom u obliku krsta, a „Carice nebeske“ — zato što je crkva, odnosno, sam manastir posvećen Uspenju presvete Bogorodice.
Počinjući besjedu o neobičnoj istoriji manastira Dajbabe, za našeg sagovornika nema dileme da je on „nastao pravim čudom Božijim“.
„Jedan dječak je 1890. godine ovdje čuvao ovce. Zvao se Petko Ivezić, i bio je iz sela Dajbabe, po kome i manastir nosi naziv. Dok je čuvao ovce, javio mu se svetitelj, sav u zlatu, i rekao mu da pomjeri stado ovaca jer je to sveto mjesto i da tu sagradi crkvu. Dječak je kazao da je siroče i da nema ni oca ni majke i da nije u mogućnosti da napravi crkvu“, priča otac Zlatko.
Prema riječima ovog sveštenika, svetitelj nakon toga poziva pastira da mu „nešto pokaže“, uvodi ga u jednu pećinu na Dajbabskoj gori, pokazujući mu „svoje mošti, šest zvona, nešto bogoslužbenih knjiga i tamjan“, da bi mu na kraju otkrio kako je i sam tu dospio.
„Taj svetitelj je bio učenik Svetog Save i episkop na ovom prostoru. Kada se upokojio, njegove mošti su se nalazile na jugu Crne Gore. Međutim u 16. vijeku Turci su napali to područje, posle čega vjerni narod uzima mošti kao svoju najveću dragocjenost, i odlučuje da ih sakriju i pohrane u jednu pećinu na Dajbapskoj gori.“
„Za svetitelja se smatra da je to bio Sveti Ilarion, prvi episkop kog je Sveti Sava postavio na ovom području. Taj dječak Petko Ivezić je dugo godina silazio u tu pećinu, i po riječima starijih mještana, iznosio tamjan i bogoslužbene knjige iz pećine“, priča otac Vasić.
Ono u šta se tokom kratkog boravka mogao uvjeriti i novinar Sputnjika jeste da se čuda, iako nisu vidljiva, kod istinskih vjernika koji posjećuju ovu svetinju svakodnevno dešavaju, pa osim hodočasnika i znatiželjnih turista, manastir danas često posjećuju osobe sa različitim duševnim i tjelesnim tegobama.
Takođe, u pitanju su ljudi iz svih krajeva svijeta, od Australije, Kanade, Amerike, Novog Zelanda i Rusije… kako pravoslavni, tako i oni koji to nisu…
Poseban doživljaj i fascinaciju kod posjetilaca budi neobična ljepota i mir podzemne crkve čija se vrata nalaze u porti manastira, a načinjena su tako da bez napora samo djeca mogu ući u crkvu, dok se odrasla osoba mora sagnuti kako bi to učinila.
Unutrašnjost crkve čiji su zidovi zapravo stijene stvara unikatan ambijent, pa ja najčešći komentar posjetilaca da — „Ovako nešto nisam nikada vidio u životu!“. Velika blagodet koja se osjeća unutar crkve, prema riječima Vasića, potiče i od činjenice da je ikone unutar crkve Sveti starac Simeon lično oslikao.
„Ovdje, cijelu crkvu je oslikao Sveti Simeon Dajbabski, iako po riječima nekih konzervatora, on je početkom 20. vijeka nacrtao likove, a kasnije ih je doradio jer se bavio umnosrdačnom molitvom, dodajući svetiteljima krupne oči i širok nos, što je karakteristika ljudi koji se bave tom vrstom molitve“, pojašnjava Vasić.
Vraćajući se na istorijat manastira, naš sagovornik kaže da u priču dječaka Petra niko u Crnoj Gori nije vjerovao, dok nije došla do manastira Ostrog.
„U manastiru Ostrog u tom periodu bio je jeromonah Simeon Popović, jedan od najobrazovanijih ljudi toga vremena. Bio je završio duhovnu akademiju u Kijevu, a kasnije odlazi na Sorbonu u Pariz, i Švajcarsku, gdje izučava filozofiju. Međutim, duh zapada i mode ga ne privlači, i on se vraća u Kijevsko-pečersku lavru i tamo se monaši 1887. godine, da bi se te iste godine vratio u Crnu Goru“, kaže Vesić.
Po blagoslovu kralja Nikole, jeromonah Simeon prvobitno odlazi u manastir Vranjina na Skadarskom jezeru, ali kako mu uslovi tamo nisu odgovarali, ubrzo odlazi u manastir Ostrog, gdje će provesti narednih devet godina, dok će ostatak svog ovozemaljskog života provesti u manastiru Dajbabe.
„Kada je čuo za priču dječaka Ivezića, on ovdje dolazi u ljeto 1896. godine, i počinje da kopa na mjestu gdje mu je javljeno da je ta ogromna svetinja“, nastavlja otac Zlatko.
„Kada je došao ovdje, Simeon je napravio jednu kolibu od štica i cijele noće se molio Bogu. Ujutru pred zoru javili su mu se anđeli Božiji i rekli: ’To što tražiš, to je tu gdje je ono crno kamenje‘. On počinje da minira i da kopa, ali javio mu se onaj svetitelj koji se javio i dječaku i rekao mu da ne minira jer će oštetiti unutrašnjost pećine“, pripovijeda naš sagovornik.
Jeromonah Simeon će, prema njegovim riječima, nakon toga „nastaviti da kopa, i tako kopajući napraviti pećinu pod zemljom i crkvu u obliku krsta“.
Danas se u pećinskom manastiru, pored kovčega s moštima svetog starca, nalazi i čitav niz ikona, a pada u oči plaštanica iz 18-19. vijeka, koja je, kako s ponosom ističe naš sagovornik, bila vlasništvo ruske carske porodice Romanov, a sveti starac ju je dobio na rukopoloženju u Kijevsko-pečerskoj lavri od svog duhovnika monaha Nikolaja i od nje se nije razdvajao cijeli svoj život.
Prva liturgija u crkvi je služena 4. januara 1897. godine, a Sveti starac Simeon će ostati ovdje da se podvizava narednih 45 godina, u postu i molitvi.
Otac Zlatko podsjeća na riječi mitropolita Amfilohija da je Sveti starac Simeon jedan od najvećih podvižnika 20. vijeka, „ako ne i najveći“, te da je svojim podvižničkim životom „zadobio mnogo darova od Gospoda“.
„Jedan od tih darova je i dar prozorljivosti. Znači, mogao je da vidi dušu čovjeka i sve njegove grijehe, prošle i buduće događaje. Pošto je tim duhovnim očima vidio i bratoubilački rat i veliko stradanje na ovom prostoru, jeromonah Simeon se molio Gospodu da se upokoji prije nego što taj rat i to stradanje počne. Gospod ga je toga udostojio, i 1. aprila 1941. godine Sveti starac Simeon je predao dušu Gospodu, a pet dana nakon toga počeo je Drugi svjetski, ujedno i bratoubilački rat na ovom prostoru“.
Mošti Svetog starca Simeona Dajbabskog izvađene su iz zemlje 1996. godine na pedesetpetogodišnjicu od upokojenja, a kanonizovan je u red svetitelja 2010. godine zajedno sa avom Justinom Ćelijskim.
Susret svetog starca Simeona i Justina Ćelijskog
Jedan od zanimljivih događaja, prema riječima našeg domaćina jereja Vasića, zbio se 1937. godine kada je ava (otac) Justin došao u manastir Dajbabe kako bi od Svetog starca Simeona zatražio blagoslov.
„Ava Justin je bio predložen za episkopa u Moravskoj, i on je htio da provjeri da li je to volja Božija. U tom periodu, Sveti starac Simeon je u crkvenim krugovima važio za čovjeka kao iz prvih vjekova hrišćanstva, za svetog čovjeka iako je bio živ. Ava Justin dođe ovdje 1937. i kada ga je ugledao Sveti starac Simeon, počeo je da nabraja grijehe ave Justina u trećem licu“, kaže Vasić.
Otac Justin je nakon tog susreta, prema njegovim riječima, napisao „nešto najljepše što je iko ikada napisao o Svetom starcu Simeonu Dajbabskom čudotvorcu“:
„Ubrojao ga je u četiri stuba pravoslavlja u Crnoj Gori iako je on bio živ, a ostala tri stuba su bili Sveti Petar Cetinjski, Sveti Stefan Piperski, i Sveti Vasilije Ostroški. Ava Justin je još napisao da ga je obasjala lučezarna svetlost kada je ugledao Svetog starca Simeona“, priča Vasić.
On takođe dodaje da je povezanost ave Justina i Svetog starca Simeona višestruka:
„I jedan i drugi bili predloženi za episkopa, ali su odbili, i jedan i drugu su se prezivali Popović, a takođe, i jedan i drugi su bili arhimandriti i zajedno su 2010. godine kanonizovani“, pojašnjava Vasić.
Susret Svetog starca sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem i Nikolajem Velimirovićem
Dok obilazimo manastir i njegove svetinje, otac Zlatko nam priča i anegdotu o događaju koji se zbio 1925. godine kada je Podgoricu posjetio kralj Aleksandar Karađorđević u pratnji Nikolaja Velimirovića. Tom su od tadašnjeg mitropolita i budućeg srpskog patrijarha Gavrila Dožića zatražili da upoznaju najduhovniju osobu na ovom prostoru.
„Tadašnji mitropolit Dožić je rekao da to nije neki problem, i da se na samo pet kilometara od Podgorice nalazi svetitelj, čovjek koji je kao iz prvih vjekova hrišćanstva. To je zaintrigiralo kralja, i on je tražio da dovedu starca Simeona.“
Prema riječima Vasića, osim što se tada upoznao sa kraljem, Sveti starac Simeon se susreo i sa Nikolajem Velimirovićem, sa kojim će dugo godina ostati u duhovnoj prepisci. Na tom događaju, kralj Aleksandar je prepodobnog starca Simeona odlikovao ordenom Svetog Save.
Na kraju razgovora za Sputnjik, jerej Vasić nam je ispričao da se u manastiru Dajbabe nalaze još jedne mošti, a riječ je o proti Dušanu Radoviću.
„Dušan Radović je bio dugogodišnji nastojatelj manastira Dajbabe. Njegove mošti su ovdje u porti manastira, a zanimljiva je priča da je Dušan Radović bio vrlinski sveštenik. Međutim, imao je jedan porok. Pušio je cigarete, i to preko šezdeset godina“, kaže naš sagovornik.
Prema njegovim riječima, „sveti Vasilije Ostroški se javio jednom čovjeku u Crnoj Gori i rekao mu da pođe kod prote Dušana, i da mu kaže da ostavi cigarete kako bi u carstvo nebesko“.
„Dođe taj čovjek kod njega kući, kaže zašto je došao i šta mu je Sveti Vasilije poručio. Uz mnogo negodovanja stari prota ostavi cigarete, i to tako što je na natkasni svoga doma ostavio cigarete i rekao: ’Dušane, ili ti ili cigarete!‘“.
„Tri mjeseca nakon toga prota Dušan Radović se upokojio, i bio je sahranjen na gradskom groblju u Podgorici. Devet godina kasnije, umre njegova snaha, i ljudi koji su otvarali grobnice nađu cijelo netruležno tijelo staroga prote, kao da je tog dana stavljen u grobnicu. Po blagoslovu mitropolita Amfilohija, njegove mošti se nalaze ovdje, u porti manastira“, zaključuje Vasić.
