Ovaj naučni tim je sebi postavio impresivan zadatak: vratiti se u prošlost i pažljivo ispraviti greške svojih predaka. Dobro su proučili i paradoks putovanja unazad kroz vrijeme i znali su da ne smiju da mijenjaju ondašnje ljude. Jer ako bi poništili neke od njih, lako bi se moglo desiti da i sami nestanu, budući da su njihovi direktni potomci.
Razumljivo je da je glavnina naučnika bila iz oblasti istorije. Veličinu njihovog pregnuća uvećava činjenica da je među njima bio zanemarljivo mali broj profesionalnih istoričara. Kako oni nisu htjeli, ili smjeli da se prihvate ovako važne misije, umjesto njih su morali biti angažovani priučeni, ali pravovjerni povjesničari. Logistiku je pružila elita novoformirane Dukljanske akademije koja je svoju širinu odavno dokazala prijemom u svoje redove članova koji nemaju formalno akademsko obrazovanje, ali su nesporni geniji.
Namjera je bila da se, uvažavajući pomenuti paradoks putovanja unazad kroz vrijeme, izvrši korekcija zaključaka Velike narodne skupštine srpskog naroda Crne Gore, poznatije kao Podgorička skupština. Umjesto originalnog teksta trebalo je ostaviti zaključke aktuelne Skupštine Crne Gore, u vidu deklaracije pod imenom „Nikad više 1918. godina“. Nju bi kasnije otkrio neki od članova istorijskog tima i predstavio je kao zagubljeni original, što bi značilo da je prethodni tekst tek grubi (velikosrbijanski) falsifikat.
U cilju obezbijeđivanja direktne putanje u istorijsku prošlost, na vrijeme su raščišćene sve moguće prepreke. Jednom pjesniku koji je strani akademik i kojem je, u ne tako davnoj prošlosti, od istih čelnika Montenegra dodijeljena najviša nagrada za kulturu, zabranjen je ulazak u Crnu Goru. I živom i mrtvom. Nepoželjna su bila i trojica učenih ljudi iz Srbije od kojih jedan nije mogao ni da privatno vidi majku i posjeti rodnu kuću. Ostali koji su im slični nisu ni pokušavali da uđu u Crnu Goru, znajući da postoji neobjavljeni spisak nepoželjnih.
Da bi stvar bila utvrđena i sa lokalne strane, ekspresno su dva poslanika „stavljena u zatvor“, što je rodilo izuzetno snažan efekat, budući da je taj izraz potpuno nepoznat pravnoj praksi uređenih zemalja, posebno ako se odnosi na osobe kojima Ustav garantuje imunitet zbog političkog i javnog djelovanja.
U takvom vakuumu vremeplov je trebalo da se otisne sto godina unazad.
Svaki epohalni naučni prodor, a ovaj svakako spada među najznačajnije, mora da ima i svoju komercijalnu stranu. Upućeni tvrde da finansijerima ovog projekta nije bilo toliko stalo do ispravljanja istorijskih nepravdi, koliko do lične koristi. Naime, bilo bi više nego poželjno da se vremeplov kasnije iskoristi kako bi se zamijenile prethodne javne tvrdnje i politička zalaganja aktuelnih montenegrina. Kada bi narod vidio da su se oni oduvijek zalagali za ovu „današnjicu“, mogli bi da računaju na duži politički vijek. Posebno bi bilo korisno kada bi se, ovim putem, otkrio dokaz da su njihovi prađedovi bili vlasnici ogromnog bogatstva do kojeg su došli sabljom otimajući sepete zlata od Turaka. Više ne bi imali problema sa dokazivanjem porijekla svoje imovine, niti potrebe da je skrivaju iza tuđih imena.
Tehnički detalji funkcionisanja vremeplova nisu poznati. Upućeniji tvrde da se zasniva na upotrebi iskrivljenih ogledala, nepoštovanju svih dosadašnjih naučnih principa i, posebno važno, na potpunom izostanku stida. Moral je, inače, poželjna, ali i stalno nedostižna odrednica u svakom vremenu, usljed čega se može koristiti kao tobogan. Sjedneš na njega, ali nisi dio njega.
A onda je sve puklo. Nervozni specijalni tužilac za organizovani kriminal je podigao optužnicu zbog pranja novca. Ona se odnosila na jednog od prvih ljudi crnogorske „plitke države“. U pitanju je („svega“) pola milijarde evra koji su prešli preko računa njegovih banaka, a da država od toga nije naplatila porez.
Ovaj se, sa pravom, naljutio kada su mu privremeno zatvorene dvije banke zbog tričavih 15 miliona evra. Sam kaže da posjeduje osamdeset miliona pošteno zarađenih evra, tako da je nepotrebno da mu se sva imovina blokira. Čak i njegove lične platne kartice. I njegove djece koja se školuju u inostranstvu, iako im tata ima privatni univerzitet.
Svoje banke, fondove, bolnice, hotele i poslovne zgrade on je, tvrdi, stekao radeći legalno. Nikad nije trgovao akciznom ili ilegalnom robom, kao neki tamo, kako ih je nazvao, „budžetski biznismeni“. Najavio je da će, ako mu ne vrate pare, reći ono što svi u Crnoj Gori znaju: ko su biznismeni koji su milione stekli u dodiru sa crnogorskim budžetom. Saopštiće imena onih koji su do svojih miliona dolazili u direktnoj srazmjeri sa porastom siromaštva i bijede ogromnog broja građana Crne Gore.
Kada je obradio i ove informacije, glavni kompjuter dukljansko-montenegrinskog vremeplova je „zaribao“. Posljednja informacija, zaleđena na displeju, glasila je: „Nikad više 2018. godina!“.
I ne zaboravimo. U svakoj šali, pa i ovoj prednovogodišnjoj, uvijek ima i pomalo šale.
