Na mitropolitovo pismo i molbu da se crkva ne dira, premijer Marković je odgovorio da on prije svega „vodi računa o zemaljskim zakonima koji će biti ispoštovani“, kao i da mitropolit Amfilohije svojim činjenjem zadire „u temelje crnogorskog suživota —kulturnog, multietničkog pa i vjerskog, na kome je opstala Crna Gora i kojim se danas ponosi i legitimiše“.
„Ne dirajte u tu možda i najveću crnogorsku vrijednost. Jer baš ta lakoća i upornost s kojom evo skoro tri decenije dijelite Crnu Goru, umjesto da sabirate, mene više plaši od toga hoće li na vrhu Rumije ostati objekat koji Vi nazivate crkvom“, poručio je Marković Amfilohiju.
Analitičar Boško Vukićević mišljenja je da je mala vjerovatnoća da ovakva vrsta javnih pisama može doprinijeti razrešenju društvene krize u Crnoj Gori, a takvo uvjerenje, kako kaže, postaje čvršće naročito nakon javnog odgovora premijera Markovića na argumentaciju mitropolita Amfilohija o opravdanosti postojanja crkvice na Rumiji i na njegovu molbu da država ne preduzima njeno uklanjanje.
„Iako Marković u pismu pominje zajednički doprinos pravoslavnoj i sveukupnoj koheziji u otadžbini, iz preovlađujućeg tona i sadržaja pisma, koje obiluje cinizmom, zaključuje se da nema iskrenosti u postizanju pomenutog plemenitog cilja. Reklo bi se da su Markovićev način obraćanja, kao i mnoge otrovne strelice koje upućuje sagovorniku, usmjereni ka zadovoljenju očekivanja ekstremnih segmenata crnogorskog režima, prije negoli ka vođenju konstruktivne komunikacije i postizanju dogovora“, kaže Vukićević za Sputnjik.
U prilog takvoj tezi je, kako dodaje, „neprimjeren ton u obraćanju jednom vjerskom velikodostojniku“, pominjanje „odsustva logike i činjenica“ u mitropolitovom pismu, ali i „nerazumnih saradnika“, koji su „opterećeni mržnjom“.
„No vrhunac cinizma Marković dostiže u dijelu u kojem optužuje mitropolita Amfilohija da „skoro tri decenije dijeli Crnu Goru, umjesto da sabira“. Naime, opštepoznato je da je Markovićeva partija, DPS, simbol podjela u Crnoj Gori. Oni su za gotovo trideset godina vladavine izdijelili sve što se izdijeliti moglo: narod, vjeru, jezik, kulturu. Jeziva je realnost da su aktivisti ove partije, za vrijeme dugotrajne kameleonske vladavine, simbolički ali i doslovno ljudima upadali u kuće da rođenu braću posvađaju i podijele, a djecu okrenu protiv roditelja. Markovićevo usmjeravanje krivice za kreiranje podjela na nekog drugog ima primjese apsurdnog“, smatra naš sagovornik.
U tom smislu, po viđenju ovog analitičara, i premijerovo samohvalisanje o „multietničkom i vjerskom suživotu kojima se Crna Gora legitimiše pred svijetom“, takođe nema realnog osnova.
„Taj navodni sklad između samo određenih naroda proizvod je kratkoročnih dilova DPS-a sa političkim predstavnicima Bošnjaka i Albanaca. Inače, početkom devedesetih godina na meti zloglasnih politika vladajuće stranke uglavnom je bilo muslimansko stanovništvo, tada diskriminisano i šikanirano na razne načine. Posljednjih godina to su Srbi, izloženi brutalnim politikama nacionalne diskriminacije, o kojima je često bilo riječi. Tako da je Markovićeva priča o multietničkom skladu samo mrtvo slovo na papiru, a kada se malo po njemu zagrebe ispod se pronađu jezivi primjeri uspostavljanja aparthejdskog sistema“, jasan je Vukićević.
Na kraju razgovora za Sputnjika naš sagovornik se zapitao i da li je moguće smisleno komentarisati optužbu premijera Markovića da mitropolit Amfilohije tri decenije „udara na temelje Crne Gore“?
„Recimo, da li udara na temelje onaj koji je prekršio zavjet Svetog Petra Cetinjskog i izdao Rusiju, ili onaj koji taj zavjet poštuje? Da li udara na temelje onaj koji se na sve moguće načine odriče Njegoša i njegove zaostavštine ili onaj koji tekovine našeg najvećeg pjesnika postavlja na najviše mjesto? Nesporno je da je aktuelni crnogorski režim napravio radikalan zaokret od kulturne i civilizacijske matrice naše zemlje. Oni za taj novitet mogu tražiti podržavaoce, ali je besmisleno da navedeni zaokret negiraju, jer je on svima pred očima“, zaključuje Vukićević.
