„Habzburzima je kraj“: Pre jednog veka rusofil i rusofob zajedno pobedili veliku imperiju

Pratite nas
Pre tačno jedan vek, na ruševinama Austrougarske imperije proglašena je nezavisna Čehoslovačka republika. Njen prvi predsednik je postao Tomaš Masarik, dosledni kritičar i veliki protivnik Rusije, a premijer okoreli rusofil i fanatik ideje panslovenske federacije pod krunom Romanovih — Karel Kramar.

Stremljenje ka nacionalnoj nezavisnosti i državnosti, na početku 20. veka, ujedinilo je dvojicu ljudi dijametralno suprotnih pogleda na zemlju u kojoj su se rađale osnove čehoslovačkog suvereniteta.

U Pragu je 28. oktobra 1918. godine proglašena nezavisnost Čehoslovačke. Prvi put u istoriji su dva velika zapadnoslovenska naroda dobila nezavisnu državu. Trijumfalno se završila viševekovna borba Čeha protiv Austrijanaca i Slovaka protiv Mađara.

Vekovnoj vladavini dinastije Habzburga nad Slovenima došao je kraj

Istorijska tradicija savremene Češke podrazumeva neprekidni suverenitet zemlje od 1918. godine i u Pragu se na taj jubilej gleda sa velikim pijetetom. Sa druge strane, Slovaci, koji su tradicionalno bili uvređeni time što su severozapadni susedi uglavnom vodili glavnu reč u zajedničkoj kući, prema jubileju se odnose veoma rezervisano, pa kada pričaju o nezavisnosti više vole da potenciraju 1. januar 1993. godine. Čehoslovačka je, faktički, živela svega 68 godina — od 28. oktobra 1918. do 31. decembra 1992. godine, sa šestogodišnjom pauzom tokom trajanja nacističke okupacije u Drugom svetskom ratu.

Separatističke težnje rasplamsale su se kod Čeha i Slovaka na početku Prvog svetskog rata u koji je Austrougarska ušla u zajedničkom bloku sa Nemačkom. Pobeda Centralnih sila ostavila bi slovensko stanovništvo obespravljenim, dok bi, sa druge strane, poraz Habzburga mogao dovesti do ostvarenja čeških i slovačkih snova i nacionalnih stremljenja. U Češkoj su počeli brojni štrajkovi i protesti, sabotaže i seljački nemiri. Česi mobilisani u austrougarsku vojsku masovno su dezertirali i predavali se savezničkim vojskama — prvenstveno Rusima i Srbima.

Formirana su dva centra koja su rukovodila antiaustrijskim pokretom: unutar imperije i u inostranstvu. U ilegali je od 1915. godine delovala takozvana „Češka mafija“, podzemna organizacija koja se bavila prikupljanjem obaveštajnih informacija u korist Antante i širenjem antidržavnog raspoloženja. Sa njom je tesno sarađivao vođa češke emigracije Tomaš Masarik. U krugu njegovih bliskih saradnika bili su Edvard Beneš i lider Slovačkog nacionalnog pokreta Milan Rostislav Štefanik. U februaru 1916. godine u Parizu je osnovana rukovodeća politička organizacija — Čehoslovački nacionalni savet. Samo dve i po godine kasnije savet se transformisao u privremenu Vladu koju je Antanta priznala kao oficijelnog predstavnika buduće Čehoslovačke.

© AP PhotoPredsednik Tomaš Masarik posmatra paradu povodom svog 80. rođendana u Zamku u Pragu, 10. mart 1930. godine
Predsednik Tomaš Masarik posmatra paradu povodom svog 80. rođendana u Zamku u Pragu, 10. mart 1930. godine - Sputnik Srbija
Predsednik Tomaš Masarik posmatra paradu povodom svog 80. rođendana u Zamku u Pragu, 10. mart 1930. godine
  

Masarik i ostali su za svoj zadatak smatrali promovisanje posebnog istorijskog puta čehoslovačke „nacije“ u očima Velike Britanije, SAD, Francuske i Rusije. Pozivali su na cepanje Austrougarske. Dokazivali su da Češka i Slovačka moraju da zauzmu dostojno mesto na političkoj karti Evrope. Podsećali su na tradicionalno važnu ulogu Čeha u događajima na kontinentu. Na primer, upravo su incident u Pragu i češka pobuna izazvale Tridesetogodišnji rat (1618―1648), posle kog je formiran prvi poredak u međunarodnim odnosima u novije vreme.

Suprostavljene dijaspore, češka legija i Masarikova rusofobija

Sa druge strane, češki politički predstavnici u Beču su odbacivali Masarikov plan o stvaranju jedinstvene države. Oni su bili za stvaranje autonomije u sastavu imperije (jedinstvenom frontu će se Česi iz carske administracije priključiti tek u januaru 1918. godine). Separatizam nije podržavao ni deo buržoazije koja se nadala da će imati koristi od pobede Centralnih sila.

Ideja da se istorijska domovina istrgne ispod skuta Habzburga ujedinila je dovoljno veliku češku i ne baš mnogobrojnu slovačku dijasporu širom sveta. Tako su se i češki doseljenici na jugu Rusije na početku rata obratili Nikolaju II sa molbom da se formiraju nacionalni odredi u okviru Ruske imperatorske armije u čijem bi se sastavu borili protiv Austrijanaca.

„Ruski Česi imaju obavezu da daju sve svoje snage za oslobođenje naše domovine i da budu bok uz bok sa svojom ruskom herojskom braćom“, stajalo je u apelu kolonista.

Imperatoru se ideja svidela i takve jedinice su formirane, a od marta 1915. godine dozvoljeno im je da primaju i bivše češke i slovačke regrute i oficire iz austrougarske vojske, iz redova zarobljenih i dezertera. Tim jedinicama su komandovali isključivo ruski oficiri. Već pod privremenom Vladom jedinica je narasla do veličine korpusa sa brojnošću od preko 50.000 ljudi. Kontingentom se bavio lično predsednik Češkog nacionalnog komiteta Masarik, koji je od maja 1917. bio u Rusiji.

Tada je u Rusiji otvoreno i specijalno odeljenje kome je dat prioritet. Lideri saveta nisu sumnjali da će se baš tu rešiti da li će Čehoslovačka biti suverena ili ne.

Posle Oktobarske revolucije Čehoslovački korpus je formalno potčinjen francuskoj vojnoj misiji. Kasnije je Masarik objašnjavao neophodnost te mere kroz finansijsku zavisnost od Pariza. U suštini, ta legija je smatrana posebnom armijom na teritoriji strane države. Prema sećanjima učesnika Belog pokreta, generala Konstantina Saharova, pri potpisivanju formalne saradnje sa „Belima“ kao saveznicima Antante, Masarik se odrekao saradnje sa Dobrovoljačkom armijom i aktivno počeo da sarađuje sa levima — „revolucionarnim ličnostima poluboljševičkog tipa“. U to vreme Čeh je i „Bele“ i „Crvene“ podjednako smatrao „nekompetentnim diletantima“.

Masarik je imao negativan odnos prema carskom režimu i radovao se njegovom padu. Poznata je njegova žestoka kritika koncepcije o misiji Rusije kao spasioca slovenskih naroda. Češki nacionalni lider skeptično je gledao na ruski narod i smatrao ga „mračnim, neobrazovanim i zaostalim u odnosu na civilizovani svet“.

„U Rusiji nećete naći ni komunizam ni socijalizam, i to zato jer je ruski narod, jednostavno, nedovoljno obrazovan za socijalizam“, pisao je Masarik čehoslovačkim radnicima.

CC BY-SA 3.0 / Garitan / Mazaryk à Prague Sokols 1920Prvi predsednik Čehoslovačke Tomaš Masarik
Prvi predsednik Čehoslovačke Tomaš Masarik - Sputnik Srbija
Prvi predsednik Čehoslovačke Tomaš Masarik

U uslovima konfuzije i građanskog rata, legionari su se dejure pretvorili u intervencionističku vojsku i Čehoslovački korpus je odigrao dvosmislenu ulogu u istoriji Rusije.

Stranci su razarali i pljačkali, ulazili u sukobe sa Crvenom armijom, a u januaru 1920. godine irkutskom Političkom centru predali su vrhovnog upravitelja Rusije, odnosno vođu Belog pokreta, admirala Aleksandra Kolčaka.

Sam Masarik je otišao iz Rusije 1918. godine u SAD preko Vladivostoka.

„Nismo se vraćali kući praznih ruku, imali smo nešto opipljivo, svoje, našu armiju, prvu, pravu, neka je eksteritorijalna, ali je deo naše buduće države“, sa nostalgijom se sećao svog rada u Rusiji.

Beč je uništio sam sebe, Čehoslovačka je mogla da bude formirana

Sve u svemu, Masarik i ostali borci za nezavisnost nisu morali da ulože neki veliki napor. Za njih je sve sama uradila Austrougarska koja se raspadala pred njihovim očima. Dvadeset i sedmog oktobra Beč se obratio Vudrou Vilsonu sa molbom za pregovore. Česi su to shvatili kao kapitulaciju.

Već sledećeg dana Regionalni ekonomski komitet je prestao da snabdeva hranom imperatorsku vojsku. Narodne straže su počele da zauzimaju vladine objekte i da sa njih skidaju zastave i grbove Austrougarske, a lokalni garnizon je ubeđen da ne interveniše.

U ponedeljak 28. oktobra Nacionalni savet je zvanično preuzeo vlast, uspostavio saradnju sa praškom policijom, stvorio vojne jedinice, eliminisao pretnju intervencije austrougarske vojske i time stekao prestiž u očima češke javnosti, koja ga je prepoznala kao vrhovno nacionalno političko telo.

Odmah je usvojen i novi zakon „O stvaranju nezavisne države Čehoslovačke“. Autor je bio prvi ministar finansija nove Vlade, tvorac češke nacionalne valute Alojz Rašin.

Međutim, prema tome će se izuzetno neprijateljski poneti susedna Nemačka koja je pokušala aneksiju područja u kojima je živelo većinsko nemačko stanovništvo. Samo 20 godina kasnije, na istom mestu će početi Sudetska kriza koja je značila komadanje i početak kraja Čehoslovačke u Drugom svetskom ratu.

Vlada Češke je zvanično formirana 14. novembra 1918. godine.

„Svi mostovi koji su nas povezivali sa Habzburzima su porušeni. Dinastija je izgubila pravo na češki tron. Mi, slobodno i svojom voljom, proglašavamo da je naša država Republika Čehoslovačka“, objavio je prvi premijer Karel Kramar koji je, za razliku od Masarika, bio ubeđeni rusofil, oženjen Ruskinjom, redovno letovao na Krimu, hvalio Rusiju i sanjao o panslovenskoj federaciji pod krunom Romanovih, za šta je u Austrougarskoj osuđen na smrtnu kaznu, kasnije zamenjenu zatvorom sa teškim radom.

CC0 / vikipedija / Karel Kramar, prvi premijer Čehoslovačke.
Karel Kramar, prvi premijer Čehoslovačke. - Sputnik Srbija
Karel Kramar, prvi premijer Čehoslovačke.

Masarik je za predsednika izabran u odsustvu, sedam dana kasnije, a tačno posle mesec dana, stigao je iz inostranstva i preuzeo dužnost. Smatran ocem nacije i sa velikim kultom ličnosti, obavljao je funkciju do 1935. godine kada ga je zamenila još jedna velika figura — Edvard Beneš.

Ni Kramar ni Masarik nisu videli krah države koju su napravili, započet Sudetskom krizom.

Obojica su umrla samo godinu dana ranije — 1937. 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala