Tekst koji je objavljen na albanskim portalima „Malesija“ i „FMImages“, bavi se životima trojice znamenitih „Albanaca“ s kraja 19. i početka 20. vijeka koji su, kako se navodi, živjeli u vrijeme kada se „odlučivano o sudbini albanskih teritorija u Crnoj Gori“.
U pitanju su ni manje ni više nego čuveni kučki vojvoda Marko Miljanov Popović (u albanskoj verziji — Mark Miljani), zatim vojvoda i ondašnji ministar odbrane Crne Gore Ilija Plamenac, te znameniti vasojevićki brigadir Avro Cemović (ili po albanski — Avro Cemi).
U želji da naprasno prisvoje neke od najznamenitijih Crnogoraca, autori teksta navode da albanska istorija prepoznaje mnogo takvih slučajeva, kada su „zbog žeđi za činom i državnim položajem, njihova djeca napustila svoju naciju i jezik i izdali krv svojih očeva i djedova“, nakon čega su prelazili na stranu albanskih neprijatelja koji su ih koristili za invazivne svrhe.
Kao najbolje primjere asimilacije i instrumentalizacije pojedinaca albanskog porijekla autor objašnjava da je ne slučajno odabrao upravo pomenuti slavni trojac iz crnogorske istorije, jer je „svaki od njih povezan sa određenom albanskom teritorijom u Crnoj Gori“ i to: Marko Miljanov (Mark Miljani) sa Malesijom (Kučima), Ilija Plamenac sa Tvilovom (Crmnica) i Avro Cemović (Avro Cemi) sa područjem Plava i Gusinja.
Naravno, pored činjenice da se radi o toliko fantastičnim tezama sa kojima se naprosto ozbiljno ne polemiše, nekoliko detalja ipak zavrjeđuju osvrt.
Da je u pitanju elementarno neznanje albanskih autora svakako na prvom mjestu upućuje besprizoran pokušaj prisvajanja jednog od najčuvenijih Crnogoraca, (a time ujedno i Srba), kojeg istorija pamti — Marka Miljanova Popovića.
Za Marka Miljanova se, na primjer, kaže da je bio vojvoda Knjaževine Crne Gore albanskog porijekla iz pokrajine Kuči, da je predvodio svoje pleme u ratovima protiv Otomanskog carstva, ali i da je takođe bio vođa crnogorskih snaga protiv Albanaca, kako bi se Malesija pripojila Crnoj Gori, zbog čega je kasnije zažalio, „ali je bilo kasno, jer je šteta već bila učinjena njegovom (albanskom) narodu“.
Naime, iz ovih navoda se lako može zaključiti da autori o Marku Miljanovu ne poznaju čak ni elementarne lako provjerljive činjenice, poput, na primjer, one kako se dotični zaista prezivao, odnosno, da je kučki vojvoda rođen u Medunu kao Marko Popović od oca Miljana i majke Borike, zbog čega će u narodu i ostati čuven kao — vojvoda Marko Miljanov. Namjesto toga, falsifikatori su se upecali već na prvom koraku, tvrdnjom da je vojvodi Marku pravo prezime u stvari bilo albansko — „Miljani“.
Dodajmo pritom, da su u svom neznanju ili lošoj namjeri, „istoričari“ prenebregli i činjenicu da su upravo blagodareći Marku Miljanovu nastali neki od najljepših opisa iz života i običaja časnog albanskog naroda, koji će nekim budućim generacijama poštenih albanskih naučnika biti možda i jedini vrijedan pisani istorijski izvor i orijentir o sopstvenom narodu toga vremena.
Tako je, ne dijeleći za života ljude na to ko je iz kojega plemena i naroda, o Albancima Marko u svom djelu o „Životu i običajima Arbanasa“ zapravo pisao najljepše, govoreći da: „Niko nije više od Arbanasa s malijem dobrim zadovoljan i malijem zlim ogorčen“!
Elem, kada se podvuče crta, čini se da na izazov revidiranja istorije, u cilju postizanja političkih ciljeva na Balkanu, nije ostao imun ni albanski faktor, pa se umjesto vječne zahvalnosti Marku Miljanovu koju Albanci u Kučima i danas na svakom koraku iskazuju, u određenim kvazinaučnim krugovima, koji podupiru ideje velike Albanije, Marko drži za negativnu ličnost.
Ništa bolje nisu prošla ni preostala dva znamenita Crnogorca — vojvoda Ilija Plamenac i brigadir Avro Cemović.
Plamencu kao Crnogorcu iz Crmnice, navodno „albanskog porijekla“, dotični autori najviše zamjeraju što je bio jedan od vodećih komandanata koji je predvodio crnogorske snage u okupaciji Bara 1877. godine i Ulcinja 1878. godine — dva grada koja su tobože „uglavnom naseljavali Albanci“.
Sa druge strane, za vasojevićkog brigadira Avra Cemovića tvrdi se da je takođe tobože „rođen sa albanskom pripadnošću“, nakon čega je asimilovan u Bošnjake, da bi potom „služio srpsko-crnogorskoj politici, praveći varvarske zločine i genocid nad Albancima i Bošnjacima“ u okolini Plava i Gusinja.
Sve u svemu, neuvjerljiva priča o krađi i beskrupuloznom proglašavanju nekih od najvećih ličnosti iz istorije Crne Gore za tobožnje Albance, pored sve svoje apsurdnosti, ne mora nužno biti naivna.
Naprotiv, ako se samo za trenutak zanemare sve neistine i proizvoljnosti na kojima počiva pomenuta fatamorgana, ostaje činjenica da se u konkretnom slučaju u očima albanskih autora, prije svega radi o reprezentima određenih teritorija u Crnoj Gori, i to onih koje se ne slučajno protežu duž čitave crnogorsko-albanske granice: od Bara do Ulcinja, preko Crmnice i Kuča (Malesije), zaključno sa Plavom i Gusinjom…
