Kad se Zapad ujedini, Srbiji ostaje — Rusija (video)

Pratite nas
„U oba svetska rata Zapad je bio podeljen, a Srbija je bila na strani zemalja koje su se borile za slobodu. Danas, imamo istorijski novu situaciju, Zapad nastupa kao blok, što pojačava potrebu oslanjanja na Rusiju“, izjavio je istoričar Miloš Ković u emisji „Svet sa Sputnjikom“, posvećenoj proboju Solunskog fronta.

„U Prvom svetskom ratu Srbija je bila na strani Francuske, Britanije, protiv Nemačke i Austrougarske, u Drugom svetskom ratu, opet na strani zemalja koji su se borile za slobodu“, rekao je Ković i ukazao da ono što je uradio Nikolaj Drugi 1914. za Srbiju, naravno vođen interesima Rusije, ne može da se zaboravi. 

Podseća i na nemerljivu pomoć Crvene armije u Drugom svetskom ratu u oslobađanju Beograda.

„Ono što imamo u ovom trenutku, to je jedinstven Zapad, NATO zemlje koje su nas bombardovale, proterano je 250 hiljada Srba sa Kosova i Metohije. Sada drže Srbe u getu, prisiljavaju nas da se odreknemo i tih 120 hiljada koji su tamo ostali i svih naših svetinja. U takvim uslovima, šta bi uradio Nikola Pašić, Milovan Milovanović, Ilija Garašanin? Pa tražili bi podršku tamo gde mogu da je nađu, u Rusiji i Kini“, rekao je Ković.

Unuk na Zejtinliku uz dedin grob na dan velikog jubileja

Istoričar podseća na žrtvu Srba koji su pre sto godina išli solunskim putevima kojim danas idu planinari. Samo što su preci tih planinara bili u mnogo lošijoj kondiciji, sa više tereta, vukući topove.

„Oni su bili skromni ljudi. Govorim o vojnicima, a ne o oficirima koji su bili elita. Običan vojnik je imao male potrebe. Svaki srpski vojnik na Solunskom frontu se borio da se vrati kući. On ratuje za svoju zemlju Srbiju, koju su stvorili Karađorđevi ustanici, opet srpski seljaci. Srbija je zemlja sitnog poseda. Tu nema bezemljaša. Svaki seljak ima hektar ili dva, a to je izuzetak u odnosu na Evropu tog doba. To je zemlja opšteg prava glasa, a to je šire nego Velika Britanija 1914. Srpski seljak ima pravo glasa, ima poljski ve-ce, nepismen je, ali je slobodan“, objašnjava Ković.

Još kaže da mnoge detalje iz tog vremena srpska istoriografija nije dovoljno objasnila, i da zato treba čitati književnost, Branislava Nušića, Stanislava Vinavera.

„Oficiri su bili obrazovana elita. Oni su u svojim torbama nosili Ničea, čitali Getea u originalu, govorili su francuski jezik. To je bio elitni nacionalizam, dok je kod naroda to povezano sa tradicijom, sa junačkim pesmama, a naročito sa Crkvom. Sveštenstvo je masovno stradalo u rukama okupatora i ne slučajno, zato što je Crkva bila osnov, težište, izvor nacionalne svesti“, priča Ković.

Članovi Udruženja „Kajmakčalan“ boravili su na godišnjicu proboja Solunskog fronta na Kajmakčalanu. Volonteri ovog Udruženja već godinama obilaze groblja Solunskih ratnika na području Kajmakčalana, uređuju ih, čiste od korova i restauriraju zapuštene spomenike.

„Ima onih koji idu sa nama da nađu nekog svog pretka. Ima onih koji nikada nisu bili, pa da vide, a ima i dobrih ljudi koji žele da pomognu. Brzo se uklope i budu kao jedan. Ima jedno groblje u Trnovu, bez naroda, nema stoke i posle godinu dana, ne možemo da ga pronađemo, jednostavno ne vidi se od vegetacije“, priča za Sputnjik Stanoje Stojković iz Udruženja „Kajmakčalan“.

Obeležena 100. godišnjica jednog od najslavnijih trenutaka srpske istorije

Poslednju akciju čišćenja imali su nedavno.

„Radili smo Gruniški vis i mesto gde je poginuo Vojvoda Vuk. Tamo smo uspeli da postavimo jedan mali paraklis, da ljudi koji dođu mogu da upale sveću i postavili smo od prohroma jednu kutiju sa postoljem, gde se nalazi pečat i jedna knjižica da se ljudi upišu da su došli“, navodi Stojković.

Novinarka Slađana Zarić je, radeći na dokumentarnom filmu, išla do Krfa preko Albanije i kaže da joj je neshvatljivo da je neko mogao da prođe pešice taj put od 700-750 kilometara.

„Taj deo severne Albanije, kuda su oni išli, izgleda frapantno. Jedan od tih Solunaca je rekao: …I onda mi tako idemo planinom, pa ja očekujem da će iza planine doći kotlina, a ono planina na planinu“. Jeziva stradanja bila su u močvarama, u delu puta koji su morali da pređu od Svetog Jovana Medovskog do Drača, Valone“, kaže naša sagovornica.

Možda najpotresnija priča za nju je sudbina regruta. To su mladi ljudi, koji su bili uzrasta 15, 16, 17, 18 godina, koji nisu podlegali mobilizaciji. Prema njenim saznanjima, od 40.000 dečaka, koliko je povedeno u povlačenje, jedan broj je zasigurno dezertirao, ali samo tri do četiri hiljade njih je preživelo.

Dodaje da je formirano nekoliko anketnih komisija, čak i na Krfu i posle Prvog svetskog rata, ali niko nikada nije odgovarao za smrt tih dečaka.

Vardarska divizija na Krfu - Sputnik Srbija
Atak na svest Srba: Evropa traži da izbrišemo velike ratne pobede i žrtve

Naši sagovornici su saglasni da se mnogo više učilo o Drugom svetskom ratu, i, mada je svaki rat pun strahota, na sećanjima iz Velikog rata nije se mnogo insistiralo.

Ković ističe da postoje takozvana mesta sećanja — koja ima svaka nacija — kao što je Kajmakčalan, Zejtinlik, Kosovo Polje i da tu moraju da budu neki simboli kao što je šajkača, kao što je grb, kao što je zastava.

„Za nas je Prvi svetski rat jedno od tih mesta sećanja na kojima se zasniva srpski identitet“, kaže Ković.

U arhivi Radio-televizije Srbije postoji samo šest zabeleženih snimaka Solunaca.

„To je kultura sećanja, ali i politika koja se vodila. Imate činjenicu da u periodu Kraljevine Jugoslavije potenciranje priča o Prvom svetskom ratu obeležavano je kao potenciranje srpskih interesa, a Hrvatima je to smetalo. Došao je i Drugi svetski rat, neki novi junaci, neke nove Milunke Savić. Osamdesete godine su te koje su donele to novo sećanje na jednu istoriju koja je zaista i veličanstvena i vrlo tragična. Kada govorimo o Prvom svetskom ratu, imamo jedno jedinstveno kolektivno sećanje, nacionalno sećanje. Nema tih kontroverzi koje prate i Drugi svetski rat“, kaže Zarićeva.

Ković zaključuje da je za Srbe osnovna pouka da bez žrtve nema slobode, a ono što su radili naši dedovi i pradedovi, najveća je moguća žrtva.

„Država se tako brani i sloboda jednog naroda. Imamo na šta da budemo ponosni. To nije fraza. Zvanično 1.247.000 mrtvih. Tu nisu ubrojani Srbi koji su bili mobilisani u austrougarske trupe, logoraši koji su umirali, a koje smo potpuno zaboravili. Nisu oni poginuli uzalud. Kada se potomci odreknu predaka, onda je uzalud“, rekao je Ković.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala