Nezavisno od povoda i aktuelne Tviter diplomatije, kao i neposrednih nosilaca sukoba, stvari su veoma blizu tačke sa koje bi se mogle otrgnuti kontroli i prerasti u prave sukobe. Jer tako to uvijek biva, kada se napadne nacionalna valuta neke države. Na početku se čuju vijesti koje su malo kome razumljive i zanimljive, da bi se već nakon nekoliko nedjelja, rasplamsavale sve strasti i borbeni duh.
Turski predsjednik Redžep Taip Erdogan je nedavno izjavio: „Danas neki ljudi pokušavaju da nam prijete kroz ekonomiju, putem kamatne stope, kursa valute, investicija i inflacije. Mi im poručujemo — vidjeli smo vašu igru i mi vas izazivamo“. Da bi se otklonila sumnja na koga se ova poruka odnosi, istom prilikom je dodao: „Mi se nismo i nećemo se predati onima koji djeluju kao naši strateški partneri, ali od nas prave svoju stratešku metu“.
U međuvremenu je aktiviran standardni arsenal, koji se koristi u ovoj vrsti rata. Agencije za kreditni rejting, čije mišljenje uvažava sav poslovni svijet, iako su obične američke firme koje posluju na profitnom principu, snizile su kreditni rejting Turske sa B plus na BB minus. U žargonu, ova ocjena znači — smeće, papir koji nije vrijedan kupovine. Ocjenu su obrazložile predviđanjem daljeg pada vrijednosti turske lire, inflacijom koju oni očekuju na nivou od 22 odsto i recesijom u narednoj godini, koju takođe pretpostavljaju. Ništa od toga ne mora biti tačno, ali se izriče u cilju efekta samoostvarenja i najčešće biva da se budući ekonomski događaji kreću upravo u tako pretpostavljenom (ciljanom) pravcu.
Turska lira je izgubila gotovo četrdeset odsto svoje vrijednosti u odnosu na dolar. U svega nekoliko posljednjih dana, prije odlaska na produženi vjerski praznik, njen pad je bio dramatičan. Eksperti su to objasnili nizom učenih besmislica vezanih uz strukturu turske privrede, načinom upravljanja i finansijskim neusklađenostima. Sve to može biti tačno, ali ne služi objašnjenju kretanja na berzi i pada vrijednosti lire.
Kada dobiju zeleno svjetlo, kompjuteri velikih banaka i investicionih fondova napadnu tursku liru „nepristojno niskim“ ponudama za otkup. Oni to rade u nevjerovatno velikom obimu i brzinom koja prevazilazi moć shvatanja ljudskog uma. Ovo se naziva nanotrgovanje i decenijama je legalni način poslovanja u Americi. Razumije se da se njim bave samo privilegovane i superprebogate banke i fondovi.
Po pravilima ponude i tražnje, na kojima se bazira poslovanje svake berze, turska lira gubi na vrijednosti u odnosu na dolar, što je posljedica čiste špekulacije i nije zasnovano ni na jednom stvarnom ekonomskom parametru. Centralna banka Turske bi tada morala da interveniše i da, koristeći devizne rezerve, otkupljuje svoju nacionalnu valutu iskazujući povećanu tražnju za njom i očekujući porast njene cijene (kursa). A to je trenutak u kojem banksteri uživaju. Jer oni uvijek imaju više para od državnih bankara i preprodajući lire ulaze u nove cikluse, iz kojih su oni sami sve bogatiji, a napadnuta država siromašnija.
Od ovakvog napada ne postoji efikasna odbrana. Kao što se nijedna životnja, ma kako bila snažna ili brza, ne može odbraniti od napada čopora hijena.
Ratovi valuta na globalnom nivou odvijaju se neprekidno. Ruska rublja je, pod izgovorom kazne za prisajedinjenje Krima, bila napadnuta na isti način. Krajem 2014. godine ona je izgubila četrdeset odsto svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Braneći svoju valutu, Centralna banka Rusije je potrošila 133 milijardi dolara, prije nego što je objavila napuštanje politike odbrane kursa rublje i stimulisala investitore (špekulante) da zarađuju kupovinom rubalja, a ne napadima na nju. Meksiko godinama unazad brani svoj pezos sumom od dvjesta milijardi dolara godišnje, kojom umiruje „strane investitore“. Indijska rupija je na rekordno niskom nivou u odnosu na američki dolar. Južnoafrički rand je prošlog ponedjeljka izgubio deset odsto svoje vrijednosti, da bi se poslije malo povratio.
Bez obzira na svu borbenost i očekivanu odlučnost njenih građana, Turska neće moći da se odbrani sama. Realno je očekivati da će joj ruku pomoći pružiti Rusija, Kina i Indija, koje su na čelu onog dijela čovječanstva koji se bori za pravednije međudržavne odnose. Ali, koliko će biti realno da ona prihvati takvu pomoć? Ipak, Turska je u NATO-u, a napadnuta je od zemlje koja njim upravlja. Kakvu god odluku bude donijela, čini se da su pred Turskom godine odricanja i bola. Eto, došao red i na njih.
