Zahvaljujući sticaju brojnih (nesrećnih) okolnosti, ova knjiga, koja bi morala da bude jedan od presudnih izvora „unutrašnjeg dijaloga“ o Kosovu i Metohiji, nije ostavila gotovo nikakav trag u našoj javnosti. Time je učinjena velika nepravda autoru, ali još veća šteta svima koji žele da problem Kosova i Metohije sagledaju potpunije i na bazi pravih istina i činjenica.
Do mene je ovaj dvotomni kapitalni ratni dnevnik, zapisan na preko dvije hiljade strana, dospio tek nedavno, šest mjeseci nakon što je napisana posveta. General Pavković služi nepravedno dosuđenu kaznu u vojnom zatvoru u Finskoj i makar sa te strane je imao sreće. Njegovi tamničari su kulturni i ljubazni, neostrašćeni bilo kakvom mržnjom i predrasudama. Nažalost, većina njegovih sapatnika iz Haga nije imala ni toliko, pa su svoje kazne izdržavali u dodatno ponižavajućim uslovima.
Kada smo nedavno razgovarali, telefon je prenio onaj isti glas, čvrst i samouvjeren, koji sam mnogo puta slušao u danima zajedničke borbe protiv NATO agresije. Više od decenije tamnovanja nije ga slomilo i oneraspoložilo. Iduće godine se stiče prvi uslov za prijevremeno puštanje na slobodu, ali to nije bila tema koja ga je okupirala. Djelovao mi je kao čovjek miran u spoznaji da je sam uradio sve što je morao i bez velikih očekivanja prema drugima koji bi to trebalo da vide.
Knjiga mi je kasnije sve to potvrdila. Nisu ovdje u pitanju memoari ili neka vrsta naknadnih sjećanja i objašnjenja. General Nebojša Pavković je objavio svoj ratni dnevnik i dokumenta. Ona predstavlja, kako je u inspirativnom predgovoru napisao Nikola Šainović, njegov saborac i haški sapatnik, „kondenzovani rat“. Napisana je vojnički precizno, generalski umno i patriotski neupitno.
Posvećena je „svim poginulim, ranjenim i preživelim pripadnicima Treće herojske armije i njihovim porodicama, pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova, srpskom narodu na Kosmetu i svima koji su učestvovali u izvođenju Odbrambene operacije Treće armije za 78 dana agresije NATO-a na teritoriji Kosmeta i juga Srbije“.
„Zahvalan sam dragom Bogu što sam bio komandant Armije, koja je zaustavila nasilni ulazak NATO trupa na Svetu srpsku zemlju — Kosmet i komandovao takvim junacima i herojima, takvim vojnicima, starešinama, dobrovoljcima i civilnim licima koji su izdržali ono što dosadašnja ratna praksa nije zabeležila“, ponosno izjavljuje utamničeni general nepobjeđene armije.
Ono što je tužno i ne može nam biti na ponos jeste činjenica da je izdavač ove knjige sam njen autor. Ratni dnevnik komandanta armije u vidu samizdata, poput brojnih neshvaćenih pjesnika ili promašenih mislilaca. I tiraž koji je „izdavač“ mogao da priušti od svega pet stotina primjeraka, nedovoljno ni za najuži krug njegovog lanca komande, nije ni za kakvo radovanje. Ipak, najvažnije je da se knjiga pojavila. Pisali su i ranije njegovi saborci, poput generala Božidara Delića i Miloša Đošana, ali se ovim prilogom jasnije vidi slika cjeline bitke koja je vođena protiv mračne i nemilosrdne vojne alijanse koja je napala jednu malu državu bez ikakvog prava i stvarnog osnova.
Nedavno je novoizgrađeni novobeogradski bulevar, ubjedljivom većinskom voljom građana, imenovan „Heroji sa Košara“. Zasluženo i na ponos patriotskim snagama. Ali i ti epski heroji su imali lanac komande u kojem su bili i pukovnik Ljubinko Đurković i generali Božidar Delić, Vladimir Lazarević i Nebojša Pavković. Da li se i na njih odnosi časan naziv heroja?
Ratni dnevnik komandanta Treće armije Vojske Jugoslavije daje nedvosmislen odgovor na to pitanje. Razumije se da to važi samo za one koji žele da znaju tačan odgovor.
