EKSKLUZIVNO Vrhunski svetski virtuoz otkriva za Sputnjik — kako je sve počelo (video)

© Sputnik / Radoje PantovićViolinista Nemanja Radulović
Violinista Nemanja Radulović - Sputnik Srbija
Pratite nas
Violinista Nemanja Radulović, jedan od prvih gostiju koji je danas stigao na Mećavnik, odmah po dolasku potvrdio je status svetske muzičke zvezde, našavši se u centru pažnje prisutnih novinara.

Uoči njegovog večerašnjeg koncerta kojim će biti otvorem šesti Festival ruske muzike Boljšoj, na kojem nastup sa ansamblom „Dabl sens“, Nemanja za Sputnjik otkriva kako je postao „zatočenik“ sopstvene muzičke priče.

Kažete da od violine ume da zaboli vrat. A da li od violine ume da zaboli duša?

— Violina je za mene predmet koji mi omogućava da prenesem ono što nosim u sebi u tom trenutku. I to je lepo, da interpretacija živi i da imamo tu slobodu da možemo da prenesemo u datom trenutku, bez obzira što je ista kompozicija, i što u notama isto piše, da je doživimo na drugačiji način u odnosu na naše emotivno stanje. 

© Sputnik / Radoje PantovićNemanja Radulović tokom nastupa na otvaranju festivala Boljšoj
Nemanja Radulović tokom nastupa na otvaranju festivala Boljšoj - Sputnik Srbija
Nemanja Radulović tokom nastupa na otvaranju festivala Boljšoj

Da li to znači da umetnici upravo i razlikuju po načinu na koji sopstvenu dušu ugrađuju u notni tekst?

— Apsolutno da. Imao sam prilike da pričam sa savremenim kompozitorima i svaki put im postavim pitanje, a isto bih voleo da postavim Bahu, Mocartu, Betovenu: da li bi želeli da svaki put interpretacija njihovog dela bude ista i da ona tako živi. Svaki put sam dobio odgovor od svih da bi voleli da svaki put bude drugačija. I to mi daje nekako malo veću slobodu da kadgod sviram te velike kompozitore — da verujem istovremeno svojim osećanjima u tom trenutku.

Da li se sećate trenutka kada ste poželeli, a bili ste mali, da ta tajna i pitanja vaše duše budu muzički izražena, da li ste to pomislili kada ste prvi put čuli violinu  ovo je način da izrazim sebe do kraja?

— Sećam se kada su me roditelji prvi put odveli u prodavnicu instrumenata i kad su mi kupili violinu, da sam je poljubio, ali prvi osećaj koji mi je pomogao da razumem da ću se ovim baviti bio je kad sam prvi put svirao na sceni. Meni je scena bila magično mesto, zato što sam shvatio ono što osećam i danas, da u tom trenutku možete da budete bilo ko. Možete kroz muziku da zamislite da ste neka potpuno druga osoba, da idete mnogo dublje u svoja osećanja, da slušate intuiciju i da imate apsolutno svu slobodu. I to je ono što je meni magično, što je prelepo i što obožavam i dan-danas da doživim na sceni.

© Sputnik / Radoje PantovićViolinista Nemanja Radulović
Violinista Nemanja Radulović - Sputnik Srbija
Violinista Nemanja Radulović

Vi ste sada na umetničkom nivou koji vam omogućuje da slušate samo sebe, ali nije bilo uvek tako, bili su profesori, pedagozi, neke zadatosti koje ste morali da poštujete. Gde prestaju te zadatosti a počinjete vi?

— Mislim da je to sve kombinacija i partiture i sviranja sa drugim umetnicima, ja volim da osluškujem i šta oni misle i šta predlažu i šta mi daju kroz njihove deonice. I ta komunikacija između nas čini taj momenat jedinstvenim. 

Da li jedan ton iz cele složene partiture može da postane noćna mora muzičaru?

— Može, naravno. Kad se to dogodi, prihvatim da je to tako. Kao i što ima dana i u privatnom životu kad ništa ne ide, kad niste u formi. I tada se borite tako što prvo prihvatite da je to tako, da će proći i nastavite dalje. Tako je i sa muzikom. Mislim da treba iskoristiti sve te zvuke da bi se došlo do interpretacije.

Da li mislite da bavljenje muzikom, slušanje muzike, može da oplemeni svet koji ne stoji baš najbolje po pitanju plemenitosti?

— Verujem da može. To je uvek tako bilo. Čak i kroz društvo u srednjoj školi, bez obzira što smo svi mi išli u muzičku školu, svako je druženje bilo sa gitarom, ili je neko pevao, ili su bili neki drugi instrumenti… A tako je i dan-danas, sve zavisi od ljudi i toga da li su bili u mogućnosti da budu u takvom društvu, ali svi to generalno vole.

Ima li razlike u vašem sviranju ili u odnosu prema sopstvenoj osećajnosti kada nastupate u nekoj slavnoj dvorani, ovde pod otvorenim nebom i recimo u pariskom metrou?

— Pokušavam da ne pravim tu razlika. Ona postoji u nečemu drugom. Volim da nastupam u akustičnim prostorima bez mikrofona, zato što je to onda apsolutno zvuk, ali shvatim posle nekoliko minuta da se i na druge uslove uho navikne, Mislim da muzika treba da bude svuda, da možemo da sviramo svima. Bez obzira da li su pred vama oni koji poznaju muziku ili oni koji je otkrivaju u tom trenutku.

Koliko često svojim nastupima date jednu posebnu vrstu ličnog pečata, kao što ste to učinili svojevremeno na Kolarcu, posvetivši poslednju kompoziciju vašoj majci?

— Svaki koncert me vezuje za ljude koji su deo mog života, i svaki put pomislim na njih, bili oni tu i danas ili ne… Svaki je umetnik pre svega čovek i vezuju ga i inspirišu sve te stvari. Ima nekih situacija kojih se setim za vreme koncerta, setim se šta smo radili pre deset godina ili dan pre toga… To je sastavni deo istog koncerta. 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala