Na kraju se desilo i ono što su mnogi očekivali, iako nisu priželjkivali. Međunarodni supermoćni sponzori nezavisnosti lažne države Kosovo progovorili su neuvijenim jezikom sile. Prijetnje, uključujući i one upotrebom oružja i bombi, sve su učestalije i opasnije. Nad Vladom Srbije, a posebno nad predsjednikom Republike, nadvili su se „crni oblaci“. Nešto od te muke su podijelili sa sve zabrinutijom javnošću, ali je razumno pretpostaviti da su najcrnji dio ostavili za sebe.
Mi koji navijamo za njih ne zavidimo im, ali se prisjećamo Njegoševe mudrosti „u dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“.
Kosovski usud nas prati vjekovima, tako da su novi samo oblici kojim nas (trenutni) svjetski moćnici iskušavaju i po ovom dijelu naše sudbine. Da ne idemo u daleku istorijsku prošlost, podsjetio bih na proslavu 600. godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu 1989. godine. Ovaj je jubilej u narodnom pamćenju ostao urezan kao dan kada je na Kosovu bilo milion Srba i kada je tadašnji predsjednik države, Slobodan Milošević, održao istorijski govor. Govor koji je odjeknuo u cijelom svijetu i koji je kasnije, iako interpretiran na sasvim neistinit način, bio jedan od glavnih povoda da mu bude suđeno u Hagu.
Od tada je prošlo gotovo trideset godina, ali se realnosti nisu previše promijenile. Prenosim detalj iz moje knjige („Pravila ćutanja“, Narodna knjiga, 2004. godina, str. 292).
„Gužve su bile neopisive i delegacija Crne Gore se jedva probila do vojnih helikoptera koji su nas od Peći prevezli do mjesta proslave. Tamo mi je prišao Senta Milenković, šef Slobodanovog obezbjeđenja, i rekao da sam mu ja posljednja nada. Zamolio me je da nagovorim Miloševića da pristane da govori iza neprobojnog stakla. Ta zaštita se ne bi vidjela na televiziji, a prisutni građani ne bi zamjerili na takvoj mjeri opreza, jer znaju da su albanski separatisti raspisali veliku nagradu ’za njegovu glavu‘. Sve govori da je izložen ozbiljnoj prijetnji. Na tom prostoru, nijedno obezbjeđenje ne može da garantuje punu zaštitu od snajperista, pa je jedino rješenje da ja pokušam da ga ubijedim (jer on tvrdoglavo odbija), ispričao mi je Senta, dok me je vodio ka šatoru u kojem je Milošević bio sâm, koncentrišući se pred svoje obraćanje narodu.“
Srdačno smo se pozdravili. On je bio razdragan. Konačno, ne dešava se svaki dan takav jubilej i prilika da se čovjek neposredno obrati milionu svojih sunarodnika. Nije bilo puno vremena, pa sam odmah podržao predlog da govori iza tog stakla i zamolio ga da nepotrebno ne rizikuje. Široko se nasmijao i održao mi pravu političku lekciju.
„E, moj Momo, ja sam mislio da si ti pametniji od ovih policajaca. Razmisli, rekao mi je, ja sam njima milion puta opasniji mrtav, nego dok sam živ. Kada bi neko na ovaj dan i na ovom mjestu, pred ovolikim brojem Srba, ubio predsjednika Srbije, po nalogu šiptarskih ekstremista, izazvao bi reakciju koju niko ne bi mogao kontrolisati, a koja ne bi bila prijatna za Albance. To bi, za duže, smirilo prilike u ovoj pokrajini, a za takav cilj, nije mnogo moja glava. Ali, nastavio je, neće oni mene ubiti. Ostaviće me da se mučim godinama, a da opet ne budem u stanju da sačuvam Kosovo i Metohiju…“
Slobodan Milošević je govorio i nije bilo neprobojnog stakla.
Deset godina kasnije, NATO je bombardovao SR Jugoslaviju.
Dvanaest godina kasnije, upravo na Vidovdan, Slobodan Milošević je izručen Haškom tribunalu pod optužbom za zločine počinjene na Kosovu i Metohiji.
Političko-državno rješenje za Kosovo i Metohiju traži se do današnjih dana.
