Politička zbivanja na Apeninskom poluostrvu nikada nisu bila dosadna. Italijani vole da naprave feštu i zbog manje važnih stvari nego što je politika. Ali dešavanja koja su prethodila izboru vlade Đuzepea Kontea gotovo da su bila potpuno lišena neodoljivog italijanskog šarma. Narod je, na početku, bio zahvaćen nevjericom zbog poigravanja svojom voljom, a zatim ispunjen bijesom prema onima koji su to namjeravali. Zaćutao je sa namjerom da nekontrolisano krikne, usljed čega su moćnici iz sjenke (trenutno) popustili i dozvolili da se formira „prva populistička vlada u EU“.
Kada su mediji glavnog toka obavijestili svjetsku javnost da je nova Vlada Italije „prva populistička“ u EU ostali su dosljedni u svojoj namjeri da lakovjerne čitaoce i dalje vode poznatim morem poluistina ili laži obučenih u istinite tvrdnje.
U normalnim političkim vremenima epitet „populistički“ (narodni) koristio bi se u cilju pohvale. U prilikama koje već duže od decenije prate EU on predstavlja najtežu pokudu i uvodi u predvorje imenovanja fašističkim. Razumije se, zvanični Brisel i sav svijet visokih finansija bio je iznenađen ovakvim razvojem događaja. Iako je najvjerovatnije ono glumljeno, samo „iznenađenje“ predstavlja najtežu posljedicu po samu Evropsku uniju. Njeni čelnici se godinama ponašaju na način koji je naš narod opisao uzrečicom: „Smije se ko lud na brašno“.
Jer u Italiji se nije dogodilo ništa novo ili neočekivano. U njoj se desilo ono što je moralo da se desi i što je svaki razuman i istinoljubiv čovjek mogao da predvidi bez naročitih poteškoća.
Krajem 2016. godine italijanski glasači su na referendumu odbacili ustavne promjene. Njihov cilj je bio da se privuče strani kapital koji bi iz umrtvljenosti pokrenuo (već poduže) posustalu privredu treće po snazi ekonomije u EU, a sredstvo za njegovo ostvarenje je bilo dodatno obespravljenje radnika i onemogućavanje domaćem pravnom sistemu da postavlja bitnija ograničenja poslovanju multinacionalnih korporacija. Birači su otkrili prevaru koja je bila zamaskirana pričom o uštedama u inače preskupoj državnoj administraciji i u političkoj eliti. Referendum je označio i kraj dotadašnje „socijalističke“ vlade Matea Rencija.
Iz takve narodne volje proistekla je narastajuća politička moć desničarske (sjeverne) Lige i pokreta Pet zvjezdica koja je prerasla šezdeset odsto podrške italijanskih birača. Njihovi lideri, Mateo Salvini i Luiđi di Majo, kod notara su ovjerili sporazum na osnovu kojeg je obezbjeđena podrška vladi Đuzepea Kontea. Dvadesetak tačaka tog „Ugovora o Vladi za promjene“ neodoljivo podsjeća na onih čuvenih (i dobrano zaboravljenih) četrdeset tačaka programa Sirize, na osnovu kojih je Aleksis Cipras formirao vladu.
Istina, na samitu EU 2015. godine Cipras je, prema pisanju zapadne štampe, „bio prebijen kao pas“ i natjeran da odustane od doslovno svih tačaka, pa se mnogi nadaju da će tako biti i sa novom vladom Italije. Valjda je na to mislio i Ginter Etinger, evropski komesar za budžet, kada je poručio Italijanima da će ih „finansijska tržišta naučiti kako da ispravno glasaju“.
Iz svega se, dakle, može naslutiti da se i na Italiju namjerava primijeniti grčki scenario. To bi bila katastrofalna greška, ali bi se uklopila u obrazac ponašanja EU birokratije.
Italija je ipak drugačija. Ne samo zbog veličine svoje ekonomije koja znači i neminovnost drugačijeg pristupa u odnosu na Grčku. Italijani često znaju da ostvare čuda. Jedno od većih je bilo njihovo ponašanje nakon 1943. godine i svrgavanja Benita Musolinija. Ratni gubitnici, posvađani između sebe, omrznuti od saveznika i prezreni kao izdajnici od Hitlera, našli su se u nemogućoj situaciji za opstanak. Ipak, samo koju deceniju kasnije, popeli su se na sedmo mjesto na svijetu po ekonomskoj snazi. I to kako. Sa picom, makaronima, vinom, muzikom, modom, dizajnom, brzinom… Sa proizvodima koji su tražili malo rada i puno pameti i šarma. Otada mnogi od nas vole Italijane i uporno navijaju za njih (posebno ovom prilikom).
Ako Evropskoj uniji pored Grčke bude zasmetala i Italija, onda je razumno upitati se kakva je to Evropa bez te dvije države koje su oduvijek predstavljale njene najljepše bisere? Očekivani napad EU na novu vladu Italije možda neće biti formalni kraj Evropske unije, ali će zasigurno predstavljati njen krah.
Krah predstavlja ono vrijeme koje se besmisleno troši da bi se odložila neka neminovnost nazvana krajem.
