Prema rečima Đukanovića, danas su veoma živi politički i vjerski fanatizmi čija je misija otvoreno negiranje istorijskog i duhovnog bića Crnogoraca. „Kao predsjednik Crne Gore biću izuzetno posvećen pronalaženju puta za savladavanje ovog teškog, naslijeđenog hendikepa našeg savremenog razvoja“, poručio je Đukanović.
Analitičar Boško Vukićević ocjenjuje da je produbljivanje podjela i tenzija osnovna tekovina i zaštitni znak vladavine Mila Đukanovića, ističući da Milova najava konačnog obračuna sa SPC u Crnoj Gori može biti neočekivana samo u onim krugovima koji su manje upućeni u ovdašnja dešavanja.
„Iako ovo nije prvi put da diktator prijeti ’konačnim rješenjem‘ za Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, može se primijetiti povišeni stepen radikalizacije u njegovoj retorici“, primjećuje Vukićević i dodaje da Đukanović Crkvu, a samim tim i pravoslavne vjernike, makar na posredan način, označava kao „naslijeđeni hendikep“, ali i kao „najistrajniji i najopasniji faktor destrukcije“ u „procesu koji želi privesti kraju“.
Sagovornik Sputnjika istovremeno napominje da se Đukanovićev ekstremni antipravoslavni diskurs može posmatrati iz dva ugla.
„Na jednoj strani, nesumnjiva je njegova želja da zadovolji, makar retorički i samo formalno, ultranacionalističke djelove montenegrinskog režima, tzv. Dukljane, koji smisao sopstvene ideologije i političke misije vide isključivo u srbofobiji. Takvi pripadnici dukljanskog fanatizma, iako mahom deklarisani ateisti, aktivno podržavaju i dobrim dijelom finansiraju novoosnovanu kvazi-vjersku NVO CPC“, objašnjava Vukićević.
On podsjeća da je nervoza tih krugova naročito bila prisutna, uz izraze ogorčenosti, očaja i beznađa, a i naknadne primitivne i vulgarne napade upućene vjernom narodu i omladini, nakon skorašnje veličanstvene litije u Nikšiću, na Dan Svetog Vasilija Ostroškog, kada je rijeka od desetina hiljada vjernika prolazila ulicama grada.
Iako, kako smatra Vukićević, saopštenja, skupovi i akcije tzv. Dukljana uglavnom proizvode „tragikomične efekte“, među njima ipak „ima pojedinaca koji posjeduju solidnu finansijsku moć“. Upravo je taj finansijski faktor, dodaje naš sagovornik, i „osnovni razlog zbog kojeg ih šef režima ne zanemaruje, imajući u vidu da je za njega, takođe ubijeđenog i javno deklarisanog ateistu, novac uvijek predstavljao vrhovno božanstvo“.
„Na drugoj strani, kod Đukanovića vjerovatno i postoji volja za rješavanjem crkvenog pitanja, kako on voli da se izrazi, jer je svjestan da crkveni element, ako ništa drugo, u određenom trenutku zaista može predstavljati opasnost održavanju njegove skoro trodecenijske diktature“, navodi Vukićević. Kako ističe, Pravoslavna crkva danas, uz ogromnu energiju i svakodnevnu djelatnost mitropolita Amfilohija i drugih velikodostojnika, pokazuje znakove konsolidacije i vitalnosti: sagrađeno je i obnovljeno mnoštvo crkava i manastira, dok narod opet masovno prisustvuje bogosluženjima.
„U takvoj atmosferi poruke crkvenih velikodostojnika, koje u skladu sa tradicijom njihovih prethodnika iz slavne loze Petrovića nijesu uvijek i isključivo vezane za vjerski segment, zaista predstavljaju suštu suprotnost tekovinama Đukanovićevog režima“, kaže Vukićević.
U tom svetlu, crkveni velikodostojnici koji šalju poruku o ’obnovi slobodne Crne Gore“ se u nekom smislu svakako mogu smatrati prijetnjom za aktuelni režim, smatra naš sagovornik i upozorava da se i pored obnovljene snage pravoslavlja Đukanovićeve prijetnje ne smiju potcijeniti, jer je on i ranije uspijevao da pronađe odgovarajuće strategije u nepovoljnim okolnostima.
„Tako je zajedno sa kleptokratama, na prevaran način, uspijevao da ’progura‘ projekte koji su imali izuzetno malu podršku građana, kao što je priznanje lažne države Kosovo, uvođenje sankcija Rusiji i nasilno uguravanje zemlje u NATO. Nema sumnje da će u slučaju da se zaista odluči na obračun sa Crkvom, a prvobitne mjere će podrazumijevati pokušaje oduzimanja imovine, Đukanović iskoristiti sve institucionalne mehanizme koji mu stoje na raspolaganju“, navodi Vukićević.
Prema njegovom mišljenju, teško je predvidjeti da li će doći do nekog otvorenijeg napada šefa režima na Crkvu.
„Ako se to zaista desi, ne treba zanemariti volju i istrajnost vjernog čovjeka, koji će znati da u tom slučaju bukvalno brani svetinju“, zaključuje Vukićević.
