Borislav Radović, pesnik kome je jezik bio domovina

© Fotolia / KaraKnjige
Knjige - Sputnik Srbija
Pratite nas
Bio je idealni čitalac, uvek nenametljivo prisutan, onaj koji je obavezivao na strogost prema rečima, kaže Gordana Ćirjanić.

Pesnik, esejista i prevodilac Borislav Radović, stvaralac koji je snažno obeležio srpsku poeziju druge polovine 20. veka, otišao je zauvek krajem aprila, tiho, kao što je i nalagala njegova jedinstvena odmerenost. Višegodišnja povučenost iz javnosti pesnika koji, kako je kritika odavno konstatovala, stoji rame uz rame sa Vaskom Popom, Ivanom V. Lalićem, Miodragom Pavlovićem, bila je izraz duhovne superiornosti i dobrovoljnog izgnanstva iz medijski ustrojenog i obeleženog sveta.

„Njegova poezija paradoksalnim šapatom hoće da kaže: sve tu piše. Čitav raspon koji pesništvo može da obuhvati tu je nadohvat ruke…“ beležili su, ne bez ushićenja, prvi čitaoci Radovićevih knjiga.

Borislav Radović
Borislav Radović - Sputnik Srbija
Borislav Radović

Od ovog stavaraoca retkog dara, od posvećenika čija je strogost prema samom sebi bila i ostaje bez premca, književnica Gordana Ćirjanić, oprostila je na jedinstven način u Sputnjikovom studiju, u emisiji „Orbita kulture“.

„Uopšte nije lako reći nešto za javnost o osobi koje tek nekoliko dana nema, a čije nam je prijateljstvo toliko značilo. Za mene lično, malo je reći da smo bili prijatelji. Jesmo to bili u stvarnosti, ali u mojoj samoći pisca, Bora i niko drugi nego on bio je onaj idealni čitalac, uvek nenametljivo prisutan, koji me je obavezivao na strogost prema rečima, koji me je čuvao od toga da u iskazu ne zapadnem u banalnost, patetiku ili ma kakva olaka rešenja. Bila je velika, retka privilegija da imam uza se, otkako sam počela da pišem prozu pre 25 godina takvog prijatelja, takvog sagovornika i takvog čitaoca.

Gordana se prisetila i koliko je Radović uticao na nju da se, posle dugogodišnjeg života u Španiji, u kojoj je ostala bez životnog saputnika, vrati u Beograd.

„Govorila sam mu kako je kod mene već bila uzela maha jedna jezička šizofrenija, kada sam jedan isti iskaz ispisivala delimično na srpskom, delimično na španskom. On mi je tada održao jedno diskretno predavanje o jeziku kao domovini, o neophodnosti da donesem definitivnu odluku o tome da li hoću da budem pisac i samo pisac. Nije rekao ’vrati se‘, bio je suviše obazriv i uzdržan da bi ma kome davao takvu vrstu saveta“, seća se Gordana Ćirjanić.

© Sputnik / Radoje PantovićGordana Ćirjanić
Gordana Ćirjanić - Sputnik Srbija
Gordana Ćirjanić

Tokom jedne od njenih poseta Beogradu, u jesen 1994, desio se, kaže, neki čudesan splet okolnosti koji je učinio da se jedna grupa pesnika „mnogo i željno“ druži iz dana u dan, okupljajući se prvo u redakciji Književnih novina.

„Pored Bore Radovića tu su bili Milutin Petrović, Slobodan Zubanović, Dušan Vukajlović i povremeno Raša Livada. I moglo se to okupljanje nazvati nekom vrstom katedre oko najstarijeg i najmudrijeg među nama, Bore Radovića“, kaže Ćirjanićeva.

Povratak u Španiju doneo joj je i odluku koju je, davno pre toga, posejala Radovićeva priča o jeziku kao domovini.

„Vrativši se u Andaluziju, shvatila sam da tamo nemam ni blizu takvih sagovornika kakve sam ostavila u Beogradu. A onda se desilo, sutradan po mom povratku, da primim vest o iznenadnoj smrti jednog od onih pesnika iz najužeg kruga, Dušana Vukajlovića. Ta vest je bila okidač za moju odluku da se vratim u Beograd, a Borine reči o jeziku kao domovini, koje su već bile pustile koren, suštinski razlog da takva odluka i sazri“.

Podsetivši da je u tom svetlu i Borina pesma „Posebno mesto“ odigrala takođe važnu ulogu „u ono vreme kad je Beograd bio poslednje mesto u koje bi se neko vratio“, Gordana Ćirjanić se — pročitavši te čuvene stihove — od autora „Poetičnosti“, „Maina“, „Bratstva po nesanici“… oprostila poezijom. Uzvišeno, svedeno i bez viška reči. Radovićevski.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala