Kandidat DPS-a Milo Đukanović ne krije odlučnost da pokuša sve kako bi osigurao pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora zakazanih za 15. april. Zarad tog cilja, Đukanović je, kako se čini, ponovo odlučan da odigra na kartu podstrekivanja snažnog međunacionalnog antagonizma u crnogorskom društvu, o čemu svjedoči i njegov nastup na promociji u Rožajama.
Đukanović je u opštini koju većinski naseljavaju pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda, ponovo pokušao da homogenizuje biračko tijelo koje čine manjinski narodi u Crnoj Gori nauštrb onih koji, kako je rekao, predstavljaju „politiku rušenja i negiranja države Crne Gore“, misleći pri tome, čini se, na većinski dio pravoslavnog bića Crne Gore koje nije antisrpski orijentisano.
Imajući u vidu činjenicu da na račun razdora u većinskom pravoslavnom stanovništvu Crne Gore već godinama manjinski narodi u toj zemlji suštinski odlučuju ko će biti na vlasti, Đukanović je u Rožajama još jednom ponovio „obavezu vječne zahvalnosti manjinskim narodima koji su svojim odgovornim odnosom prema Crnoj Gori doprinijeli njenom očuvanju, izgradnji i napretku“.
Komentarišući za Sputnjik namjeru lidera DPS-a da na račun raspirivanja podjela sebi obezbijedi još jedan petogodišnji mandat, politički analitičar Boško Vukićević prije svega naglašava „da je surfovanje na talasima podjela zaštitni znak cjelokupne, skoro trodecenijske Đukanovićeve vladavine“.
„Uvijek je vješto znao da odabere temu razdora, bilo da se radilo o crkvi, jeziku ili nečem trećem, a zatim rasplamsa antagonizme skrivajući time pažnju sa raznih afera i svog enormnog bogaćenja. Što se tiče nacionalnih zajednica na čiji račun je Đukanović sprovodio politike podjela, u prvobitnom periodu njegove vladavine na meti su uglavnom bili Muslimani i Bošnjaci, Albanci i ’stopostotni Crnogorci‘, dok su to u drugom periodu diktature Srbi, a u posljednje vrijeme Rusi“, kaže Vukićević.
On smatra da se s tim u vezi „moraju istaći Đukanovićeva rekordna politička prevrtljivost i njegovo kameleonstvo“.
„Tako se Milo od nekog ko je imao komandnu odgovornost tokom deportacije 150 bošnjačkih izbjeglica u proljeće 1992. godine (od kojih su mnoge naknadno ubijene) transformisao u Mila — prijatelja muslimana i Bošnjaka i čuvara međuetničkog sklada. Od nekog ko je početkom devedesetih imao najizraženiju ratnohuškačku retoriku (prijetio Hrvatima i vrijeđao ih, obećavao da će Crnom Gorom teći i Neretva), Milo se transformisao u prijatelja hrvatskog naroda i mirotvorca. Od Titovog pionira i uzornog komunističkog đaka transformisao se u modernog zapadnjaka, pobornika neoliberalnog kapitalizma“, podsjeća naš sagovornik.
On dodaje da upravo nakon takvog „kameleonskog bekgraunda“ Đukanović danas opet izigrava prijatelja Bošnjaka i Albanaca, huškajući ih pri tome protiv Srba i pokušavajući da nanovo proda priču o „odbrani države“. Vukićević kaže da je upravo takva Đukanovićeva politika siguran put ka nestanku Crne Gore.
„Jasno je da njegova konstantna politika rasplamsavanja podjela mora voditi rastakanju i rascjepu društvene i državne zajednice. Dakle, on je lično najveći neprijatelj opstanku države“, smatra naš sagovornik.
Vukićević strahuje da će vlast pokrasti predsjedničke izbore, ocjenjujući da bi opšti bojkot opozicije bio jedino racionalno rešenje. Međutim, kako do njega nije došlo, Vukićević savetuje predsjedničkim kandidatima da maksimalno iskoriste javna sučeljavanja sa Đukanovićem, „kako bi makar u javnost iznijeli sav njegov prljav veš i na taj način pripremili teren za opštenarodne proteste i građansku neposlušnost“.
