Zvanična statistika zaista pokazuje oporavak. Ali budimo realni, sve državne statistike služe da potvrđuju političke tvrdnje, a ne da objavljuju istinite podatke.
Uticajni američki sajt „Mani morning“ (Money morning) koji ima preko dvije stotine uglednih autora i više od dva miliona dnevnih pregleda samo u Americi, nedavno je objavio izvještaj Majka Vorda, osnivača i glavnog izdavača sajta, sa paničnim predviđanjima bliske američke ekonomske budućnosti.
U tekstu koji valja preporučiti široj čitalačkoj pažnji, nemilosrdno i trezveno su složene američke ekonomske realnosti koje ukazuju da je oporavak virtualan, a stvarnost katastrofična.
Sve veći broj Amerikanaca shvata da se njihova država podijelila na dvije. Jedna je superbogata Amerika u kojoj jedan odsto sadašnjih Amerikanaca pliva u neshvatljivom bogatstvu i političkoj moći. Druga je Amerika država obespravljenih, osiromašenih i preplašenih građana kojima je uskraćena čak i nada će biti bolje, a koju „naseljava“ ostalih 99 odsto Amerikanaca.
Da, socijalne razlike su zaista ogromne i one, po priznanju samih zvaničnika, predstavljaju najznačajnije ekonomsko ograničenje rasta američke ekonomije. Ali oni ih doživljavaju kao bogom dane, jer ne govore kako su nastale i zašto se produbljuju. Oni ne mogu da daju tačan odgovor jer on glasi — socijalni jaz raste upravo zbog državne politike Amerike.
Punu deceniju američka vlada je vodila politiku „stimulativnih paketa“ radi prevladavanja finansijskog sloma iz 2008. godine, nazvanog „Velika recesija“. U to ime se Amerika neprestano i bjesomučno zaduživala. Istina, to je nije previše koštalo jer je „štampala dolar“ i teret prevaljivala ostatku svijeta, budući da je njena nacionalna valuta istovremeno i svjetski novac. Od tog „lakog novca“, za vrijeme administracije predsjednika Baraka Obame, 93 odsto je otišlo direktno u ruke privilegovanih jedan odsto Amerikanaca. Ogromna većina radnih i poštenih ljudi zbog kojih je Amerika nekada (davno) bila velika i cijenjena u svijetu, nije od toga imala ni centa koristi. Štaviše, njen je položaj postajao sve teži.
Posljednjih decenija se produktivnost američkih radnika povećala za 74 odsto, a prosječna plata, koja bi trebalo da predstavlja kompenzaciju za tako uvećan rezultat rada, za isto vrijeme je porasla svega 9,2 odsto. Ekonomisti su izračunali da prosječan Amerikanac danas ima 17.887 dolara manje nego što je imao 1980. godine.
Američki san o uspjehu na osnovu teškog rada i mogućnost da se postane sve što se zasluži (poželi) postao je sam temelj nacionalnog duha. Ali snovi su pretvoreni u košmar.
Više ne postoje stalni i dobro plaćeni poslovi. Nekada se mogla kupiti kuća u finom kvartu, sa dobrim komšijama i školom u blizini za 40 hiljada dolara. Tu cifru je mogao da priušti svaki pripadnik srednje klase. Danas je prosječna cijena ovakve kuće 398 hiljada dolara, što je čini nedostupnom za većinu. Prema podacima Statističkog zavoda (U.S. Census Bureau), više Amerikanaca u dobi od 18-34 godine živi sa svojim roditeljima nego sa svojim partnerima. Poražavajući je i podatak da je za gotovo 60 odsto Amerikanaca nemoguće da podmire iznenadni trošak od pet stotina dolara.
Jedanaest miliona Amerikanaca legalno koristi opijate za emotivno opuštanje. Gotovo 45 hiljada ljudi godišnje izvrši samoubistvo.
Američki građani su već prezaduženi, ali su primorani da se i dalje zadužuju. Dug po kreditnim karticama (dozvoljeni minus) iznosi preko hiljadu milijardi dolara. Dug po studentskim kreditima (još jedan američki san o kvalitetnom obrazovanju) ukupno iznosi 1,48 hiljada milijardi dolara. Prosječan dug po studentu je 37.172 dolara.
Finansijski slom iz 2008. godine počeo je urušavanjem američkog tržišta hipotekarnim kreditima za kupovinu kuća. Eksperti predviđaju da će novi krah, koji (ubrzano) slijedi, biti započet na tržištu vrijednosnih papira koji u osnovi imaju obveznice vezane uz studentske kredite.
Bilo kako bilo, od oporavka i napretka američke ekonomije izgleda će ostati samo dobra vijest iz zvaničnih medija.
