Nešto više od godinu dana opozicija u Crnoj Gori bila je podijeljena na dva suprotna tabora — Demokratski front i takozvanu „građansku opoziciju“. Iako su svi politički akteri slali poruke da bi bilo najbolje da opozicija na predsjedničkim izborima ima jednog zajedničkog kandidata koji bi imao najviše šansi protiv kandidata vladajućeg DPS-a, od toga, sada je potpuno izvjesno — neće biti ništa.
Nedavni sastanak opozicionih prvaka, na kojem su pokušali da utvrde zajedničkog opozicionog kandidata, završio se neuspješno. Štaviše, opšti utisak je da se opozicija nije ni sastala kako bi postigla dogovor. Stare razlike i animoziteti su još jednom potvrđeni, a novi momenat je taj da je zajednički sastanak „građanske opozicije“ i Demokratskog fronta umjesto ujedinjenja donio još veće podjele. U okviru tzv. građanske opozicije takođe se polako definišu dva tabora — demokrate i građanski pokret „URA“ na jednoj strani, i sve ostale partije iz tog parlamentarnog bloka koje će vjerovatno ubuduće kreirati samostalno svoju politiku.
Istovremeno, i u vladajućem DPS-u očigledno imaju ozbiljnih problema da pronađu odgovarajućeg kandidata, pa se u Crnoj Gori i dalje ne zna ime nijednog relevantnog kandidata koji bi mogao biti budući predsjednik Crne Gore.
Analizirajući ovu pomalo bizarnu političku situaciju, novinar i urednik portala „Borba“ Dražen Živković za Sputnjik kaže da „svakako treba da raduje da u DPS-u kao nikada ranije postoje sukobi u izboru kandidata za predsjednika Crne Gore“. Međutim, on sa duge strane upozorava i da je zabrinjavajuća činjenica da opozicija niti ima zajedničkog kandidata, niti ima nagovještaja da će zauzeti jedinstven stav u ovom pitanju.
„Neozbiljno je, i sa jedne i sa druge strane, da skoro mjesec dana pred izbore nema kandidata, što se nikada ranije nije desilo. Svima je jasno da u DPS-u postoji više struja i da Milo Đukanović više ne drži sve konce u svojim rukama, već mora da osluškuje i glasove sa strane, tačnije iz pojedinih zapadnih ambasada. Javna je tajna da NATO želi da kandidat bude Milica Pejanović Đurišić, a da Đukanović ima svog kandidata, a to je, kako sada stvari stoje, Milutin Simović“, kaže Živković.
„Lobiranja unutar te stranke su dostigla vrhunac, ali rešenje se ne nazire, što znači da Đukanović više nije gospodar svoje sudbine i partije. Koje god rešenje da izaberu, jasno je da će na taj način pokušati da probleme sakriju pod tepih, nadajući se još jednoj izbornoj pobjedi kako bi zamaskirali pravo stanje stvari u stranci. U DPS-u će tek nastupiti teški dani, i lomovi su više nego izvjesni“, predviđa Živković.
Nažalost, po mišljenju našeg sagovornika, situacija ni u opozicionom taboru nije ništa bolja, pa se čini da glavna snaga DPS-a paradoksalno leži u razjedinjenoj i posvađanoj opoziciji, koja kao takva ne uspijeva da iskoristi sve očiglednije probleme koje evidentno ima vladajuća stranka.
„Zabrinjavajuće je što takvo stanje opozicija ne uspijeva da iskoristi i da nametne nestranačku ličnost za kandidata koji ima ozbiljne šanse da pobijedi na izborima, a iskustvo iz 2013. godine govori da jedan kandidat opozicije može da pobijedi na izborima. Međutim, očigledno je da sujeta pojedinih lidera opozicije i unutarstranačke ambicije guše glas razuma. Gotovo je izvjesno, kako stvari sada stoje, da ćemo u trci za predsjednika imati najmanje pet kandidata iz opozicije, što svakako olakšava posao predstavniku vlasti da lakše dođe do pobjede“, zaključuje Živković.
